Upad u procijep

Upad u procijep

Originalna drama iskasapljena je prema načelu sve što se ne uklapa u suvremenost leti van, a da se ne zamijeni referencijama na novonastali kontekst

Ni posttraumatski stresni sindrom ni ljubomora nisu otkrića s kraja 20. stoljeća. Po završetku svakoga rata, i Prvoga svjetskog i Domovinskog, muškarci dolaze s fronte ljubomorni i željni znati što se sve za njihova izbivanja događalo s kod kuće ostavljenom djevojkom ili suprugom, čije su sve bile, pa svađe, ljubomorni ispadi, bijes ili očaj, mogu dovesti do ubojstva i/ili samoubojstva, a nije isključeno da kulisu upotpunjuju narodnjaci koji trešte u pozadini. To jesu neprijeporne životne činjenice, činjenice o kojima i danas nerijetko možemo pročitati članak u dnevnim novinama, no to nije razlog da se izvrsna drama Milana Begovića Bez trećeg (napisana 1931, a izvođena nebrojeno puta u Hrvatskoj i Europi, pa i na osječkim kazališnim daskama), iskasapi i osuvremenjivanjem pretvori u patetičnu klišeiziranu priču koja ustrajavajući na stvarnosnoj referenci Osijeka 2004, a nudeći činjenično nespojive i nedorečene elemente, promašuje bit daleko više no da je radnja ostala smještena u izvorno Begovićevu Zagrebu 1926. godine.

Neuspjelo osuvremenjivanje

Već prva scena ne sluti na dobro: zatječemo Marka Barića (Davor Panić) u maskirnoj uniformi zavaljena u naslonajč, a pred njim se vrti kratki nijemi film — od tenka koji nalijeće na crvenoga fiću na raskrižju Klajnove i Vukovarske, preko osječkog kazališta u plamenu, do Papina prolaska među mnoštvom osječkim ulicama — a u podlozi bubnjanje kao prije vrhunca nekoga jezivog horora. Ako su to imaginarne slike koje vojnik zapravo vrti u glavi, njegova je vojna povijest neuvjerljiva: jer to nisu slike usječene u pamćenje na nekom od ratišta nego slike što su ih pohranili ljudi koji su rat odgledali na televiziji! Ako je to televizijski ekran, što se na samu kraju komada i ispostavlja, jedina funkcija scene jest podvući referenciju na zbilju, naglasiti da se nalazimo u Osijeku koji je pretrpio ratna razaranja, sad je u gradu mir, a mi smo u vremenu nakon Papina posjeta, dakle, radnja je smještena u godinu u kojoj jesmo — 2004. Štoviše, da bi se izbjegla svaka zabuna oko vremena radnje drame, oglašava se i Miroslav Škoro hitom Milo moje! No, posve je nejasno zašto redatelj Velimir Čokljat (dramski prvak i ravnatelj osječke Drame, kojemu je Bez trećeg redateljski prvenac!) na tom datiranju toliko ustrajava, posebno stoga što je u tom kontekstu cijela priča nelogična, prepuna rupa i ogoljena do neuvjerljivosti; jednostavno, tako konstruiran mogući svijet nije cjelovit, urušava se.

Pojasnit ću: u tekuću 2004. vraća se vojnik nakon osam godina izbivanja, u međuvremenu već proglašen nestalim. Ne treba imati svjedodžbu koja potvrđuje da je netko »sposoban riješiti sve zadatke više matematike«, kakvu Marko Barić ima, da bi se izračunalo kako je taj vojnik tada nestao (ratne?!?) 1996. — u vrijeme kada su i posljednje ratne akcije Hrvatske vojske već poodavno završile, odnosno kada je mirna reintegracija započeta temeljnim sporazumom o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, poznatim kao Erdutskim (a potpisanim 12. studenoga 1995. godine), već bila u punom jeku. Naravno, uvijek ostaje mogućnost da se Marko Barić nije borio u Hrvatskoj, nego, recimo, na nekoj bliskoistočnoj fronti, no tada sve one uvodne slike nemaju ama baš nikakvu funkciju... Dopustite još samo jednu tužnu činjenicu iz svakodnevne zbilje na kojoj redatelj toliko ustrajava: čak je i neposredno nakon rata bilo gotovo nemoguće ušetati u stan i zateći oca, muža ili sina nestala prije osam godina zavaljena ispred TV-ekrana s pivom ispred sebe. Nestale su eventualno u jezivu zdravstvenom stanju dovozili kamionima s razmjene ratnih zarobljenika; a ako se danas nestali i pronađe, prepoznavanje se može dogoditi tek nakon ekshumacije iz Ovčare ili neke druge masovne grobnice.

Gdje si bio, Marko?

A gdje je Marko sve te godine bio, za razliku od Begovićeve drame, nitko se i ne trudi pojasniti. Originalna drama iskasapljena je prema načelu sve što se ne uklapa u suvremenost leti van, a da se ne zamijeni referencijama na novonastali kontekst. Jezik je ponešto osuvremenjen, no i tu su propusti brojni, kako na razini vokabulara (tko još svoju spavaću sobu naziva bračnom sobom?) tako i na sintaktičkoj razini (posebno bodu uši pasivne konstrukcije: »Nestalo ga.«), a zanimljiv je supstitut za harašo: »Dobro. OK. Uzme kaput i ode!«...

Što se glumačke izvedbe tiče, Davor Panić kao Marko i Jasna Odorčić kao Giga dobivali su na snazi izraza kako je izvedba odmicala i primicala se kraju: od mlake neuvjerljivosti i bez emotivne iznijansiranosti s početka u kratku su vremenu (cijela predstava pretvorena je u jednočinku i traje jedan sat) evoluirali do srčanih, emocijama nabitih sekvenci. No, ni to nije pomoglo da se kontekst zaboravi te da se njihova drama koja se odvija unutar četiri zida shvati ozbiljno. Naime, i scena (Vladimir Androić) odiše krivotvorenošću, teatralnošću: sve je pokućstvo, od stola do kreveta, prekriveno teškim tamnocrvenim kazališnim zastorima sa zlatnim resama, a nelogična je funkcija desetak gotovo identičnih aranžmana od umjetnoga cvijeća (darovi Giginih prosaca!?) raspoređenih po prostoriji...

Iako je Begovićeva drama Bez trećeg djelo takva potencijala koje vrijeme ne može nagristi, s izvrsnim dijalozima koji zadiru duboko u psihu likova, prva predstava revitalizirane osječke komorne scene — ustrajavanjem na provjerljivim činjenicama, vremenu i mjestu s jedne, a nedorečenim i nelogičnim postavljanjem tih istih činjenica s druge strane — upala je u procijep koji je sama proizvela.

Kristina Peternai