Ubojice među nama

Ubojice među nama

Charlize Theron možda se udebljala i poružnila kako bi utjelovila Aileen, ali ta činjenica nije razlog zbog kojega je osvojila tolike nagrade za svoje glumačko tumačenje

Od Langova M-a, preko Hitchcockova Psiha i Hooperova Teksaškog masakra motornom pilom, pa do suvremenih klasika Kad jaganjci utihnu i Sedam, serijski su ubojice u povijesti kinematografije zauzeli udio izrazito nerazmjeran njihovu udjelu u povijesti kriminalistike. Filmski su ih autori najčešće razrađivali prema relevantnosti za masovnu psihologiju: bilo naporima policijskog sustava da im stane na kraj, bilo uživljavanjem u način na koji ubiru danak u žrtvama. Ipak, tendirali oni prema trileru, ili prema body žanru, filmovi o serijskim ubojicama redovito su putem protagonista projicirali nešto veće i strašnije od ubojice sama. Ono što je vampir značio prije stotinjak godina serijski je ubojica danas — inkarnacija kolektivnog ida, pogibeljna koliko i zavodnička. Nova, realističnija neman za novo, realističnije doba.

Pogibeljnost i zavođenje ključni su motivi Čudovišta Patty Jenkins, također, ali ovdje se promatraju iz posve drukčije perspektive. S obzirom da je ubojica ovdje žena, a i da je film režirala žena, najlakše bi bilo kazati da je ta specifičnost također ženska: ali čini mi se da ova karakterizacija biva zasjenjena odbijanjem metaforičkoga pristupa temi. Odnosno: rodovski aspekti pristupa temi ne dokidaju realizam kao temeljni modalitet realizacije, ali bez vještine kojom Jenkins ostvaruje realističnu fakturu na razini scenarija i na razini režije ženska bi agenda ostala samo još jedna strana tema ispričana kroz prizmu priče o serijskom ubojici. Ovako, budući da je Jenkins imala želju prikazati u prvom redu ubojicu, Aileen Wuornos, svi elementi moguće agende ostaju u pozadini, što film čini svježim unutar naizgled iscrpljena žanra.

To vrijedi i za zauzimanje vrijednosnoga suda o prikazanim događajima. Wuornos je u razdoblju od devet mjeseci između 1989. i 1990. ubila veći broj muškaraca dok je zarađivala za život kao cestovna prostitutka. To je i razdoblje za koje se Jenkins zanima: razdoblje u kojem je Wuornos od žene koja je cijeloga život bila žrtva pretvorila u zlotvora, i ujedno razdoblje u kojem je bila uvjerena da je konačno našla pravu ljubav, oličenu u djevojci koja se u filmu zove Selby Wall. Ima li ironije u činjenici da tako neočekivano prijeloman događaj u Aileeninu životu — prelomniji iz njezine perspektive, jer nam Jenkins i Theron jasno daju do znanja da ona u Selby projicira mnogo više od onoga što joj Selby zaista daje — u isti mah kao posljedicu ima upuštanje u strastvenu ljubavnu vezu i strašan ubilački pohod? Jenkins je svakako želi istaknuti, budući da će Aileen prvo ubojstvo (u samoobrani) počiniti već večer nakon upoznavanja sa Selby. Njezin će život u idućim mjesecima postati dijabolična spirala uzročno-posljedične veze ubijanja i ljubavi — ubija kako bi mogla izdržavati njih dvije, a istodobno se bez Selby nije kadra nositi sa sve većim brojem onih koje nosi na duši. Dinamika karakternoga poniranja osnovna je tema filma: težište je na moralnoj težini njezinih odluka i sve zamršenijem spletu njezinih racionalizacija, umjesto na svaljivanju krivnje na objektivni splet socijalnih, rodnih i spolnih incidencija. Neizbježno hvatanje i suđenje na kraju filma nisu prijelomne točke, a to nije ni električna stolica, na kojoj je Wuornos smaknuta potkraj 2002: stvarna je prijelomnica trenutak u kojemu Selby upire prstom u Aileen iz klupe za svjedoke — trenutak istinske strave, kad se spirala urušava u sebe i pretvara u bezdan.

Aileen Wuornos možda je bila prva žena serijski ubojica u povijesti Amerike, ali ta činjenica ne bi dala Čudovištu vrijednost veću od tabloidne. Charlize Theron možda se udebljala i poružnila kako bi utjelovila Aileen, ali ta činjenica nije razlog zbog kojega je osvojila tolike nagrade za svoje glumačko tumačenje. Cijela stvar i jest u tome što lakih odgovora tu nema: ovo je velik film upravo zato što nam fenomen serijskog ubijanja — ujedno tako stran i tako prežvakan — predstavlja kao svjež, shvatljiv, i u krajnjoj liniji neizbježan. ustrajavanjem na realnoj ljudskosti svih Aileeninih postupaka, bez udaljavanja bilo u generalizacije, bilo u retoričke komentare, Jenkins i Theron kao da žele reći da bi svatko od nas, uz dovoljno pehova i nesnalaženja, mogao poći njezinim putem. Serijski ubojica ovdje nije strano tijelo u društvu, fascinantno i čudovišno, nego njegov shvatljivi proizvod — tako da mi jedino nije jasno zašto se film zove Čudovište.

Vladimir C. Sever