Spiralne maglice

Spiralne maglice

Retrospektivna izložba u Modernoj galeriji uspjela je i više nego uspješno dočarati stvaralački put jednog od najvažnijih protagonista na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Osim što su izložena neka dosad nepoznata djela, mogu se pratiti i svi smjerovi kojima je krenuo Demur, a koji se izvan ovakva konteksta u potpunosti ne bi mogli shvatiti

Kao i kod svake retrospektivne izložbe, teško je i možda posve nepravedno prema umjetniku jednim obilaskom galerije donijeti konačan sud, a kamoli shvatiti njegovo stvaralaštvo. Kad je Boris Demur u pitanju, još je teže. Njegovo stvaralaštvo, koje je poput spirale, lajtmotiva gotovo svih njegovih kasnijih radova, krenulo od skica, studija i transpozicija da bi se sve više širilo i u sebe obuhvaćalo ne samo nove tehnike nego i životna iskustva, napokon je izloženo, i to u Modernoj galeriji od 16. ožujka do 30. travnja.

Riječ je o izložbi slika, skulptura i fotografija nastalih u razdoblju od 1970-2000, koje se mogu razgledati u dvanaest izložbenih dvorana, a osmislio ju je kustos Moderne galerije Zdenko Rus. Zajedno s Rusom i ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić prigodom otvaranja zapazio je da je riječ o umjetnosti snažne doživljajnosti, osjećajnosti i zauzetosti.

No, tko je zapravo Boris Demur?

Svestrani interesi umjetnika

Biografski podaci govore da je on slikar i grafičar rođen 9. travnja 1951. u Zagrebu. Tu je 1970. upisao Akademiju likovnih umjetnosti, da bi 1975. diplomirao slikarstvo kod R. Goldonija, a 1977. grafiku kod A. Kinerta. Od 1975. do 1977. suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Rovinju, Zadru... Zajedno s Grupom šestorice autora — Željkom Jermanom, Vladom Martekom, Mladenom Stilinovićem, Svenom Stilinovićem i Fedorom Vucemilovićem — između 1975-1979. održao je dvadesetak izložaba u Zagrebu, Beogradu, Mošćeničkoj Dragi i Veneciji. Grupa šestorice autora od 1978-1984. bila je aktivna i u poznatom časopisu »Maj ’75«. Osim toga, Demur je svojom svestranošću zahvatio ne samo slikarstvo, grafiku i kiparstvo nego i performans, film, fotografiju, video, multimedije, književnost, teoriju umjetnosti, proglase, autorske knjige i štošta drugo. Nadopunjujući monografiju Boris Demur — spiralni ciklus (2000), kao i knjigu Mladena Lucića o Demurovu analitičkom i primarnom slikarstvu, uz izložbu je izašao i opsežan katalog, tako da je sada dostupan uvid u gotovo sve segmente njegova stvaralaštva.

Rani nepoznati radovi

Kako je široj i mlađoj javnosti Demur poznat ponajprije po svojim spiralnim motivima, posebno je zanimljiv dio te retrospektivne izložbe opus koji je nastao prije toga. U prvoj dvorani Moderne galerije nalaze se crteži u tušu i olovci nastali tijekom prve tri godine studija na Akademiji. Osim što stječemo uvid u dosad nepoznate radove, ovaj dio posebno je zanimljiv jer možemo vidjeti kako Demur kao student već polako razvija karakterističan i specifičan stil koji kao da neprekidno pokušava prijeći zadane okvire studijskog programa. Uz crteže tušem (Kiša; Po kiši, 1971) i prva očitovanja gestičke ne-forme (Taj zlokoban slučaj; Čitajte ako vam je drago, 1973) javlja se i Demurov interes za Ingmara Bergmana, koji će ga pratiti cijeloga života, a utjecao je i na recentne radove. Atmosfera Bergmanovih filmova osjeća se i u ranom ekspresionističkom razdoblju koje u nizu autoportreta (1973) naznačuje duboko preispitivanje vlastitog stvaralaštva, koje nastoji iskoračiti izvan konvencionalnih granica slikarstva (Derana i razderana slika, 1974). U to doba nastaju i informalistička djela (Haš; Bach, 1973) i prvi primarni postupci (npr. Brisanje ruke od boje, 1974). Slijedeći na neki način svjetski trend ready-madea (Traperice, 1974) Demur ulazi u treću fazu, koja se smatra vrhuncem prve, ekspresionističke faze. To su slike-objekti s novinskim papirima, osobnim fotografijama i komentarima, nastale 1974, u kojima autor preispituje realnost umjetnosti i umjetnost realnosti, ne štedeći ni ono što će u proglasu broj 211, tridesetak godina poslije, nazvati turbokapitalizmom. Licemjerje suvremenoga društva pokazuje se i otjelovljuje na slici-objektu na kojoj paralelno stoje osmrtnice (mrtvo) i oglasi (živo), što samo dokazuje da unutar turbokapitalizma, u kojem dakle i smrt postaje samo jedan od proizvoda, upravo materijal posuđeni od sustava može poslužiti kao sredstvo za umjetnički izričaj.

Primarno, analitičko, elementarno,

procesualno...

Nakon toga burna razdoblja Demur se malo primiruje pa slijede faze primarnog, analitičkog, elementarnog i procesualnog slikarstva i kiparstva. Kao što se uporabom određene boje, određene veličine kista, podloge i veličine materijala propituju osnovne činjenice medija slikarstva (npr. 70 tuba crne uljane boje, 1975) tako se i prevrtanjem šljunka u ruci (1975) kiparstvo počinje shvaćati kao realni postupak. Važnu ulogu pritom ima multimedijalnost, jer procesualno kiparstvo osvjedočeno biva tek fotografskim dokumentiranjem. Time se u žarište postavlja sam odnos materije i vremena, što se najbolje vidi na djelu Intenziteti doticanja rukom... iz 1978. ili kao što Demur kaže: »ovim kiparskim radom mišljenje i praksa poistovjećeni su« (1977). Početkom osamdesetih slijedi obrat u cjelokupnu Demurovu stvaralaštvu. On se najbolje može razumjeti upravo u kontekstu kiparstva, jer motiv spirale karakterističan za tu fazu, ali i sadašnje preokupacije, javlja se upravo kao težnja za oblikom u slikarstvu. Prvi su radovi Bijela spirala na crnom platnu (1983), Crni kvadrat na crnoj spirali (povodom Maljeviča) iz 1984. i Meandru i spirali (povodom Knifera) iz 1985. U proglasu 211 Demur će objašnjavajući zašto se koristi spiralom kao motivom reći da je »jedan od putova kroz spiralnu umjetnost kanalizirati bioenergiju... pospješiti samospoznaju... komunicirati učenjem otvoreno...« Važnu ulogu pritom ima reaktualizacija istraživanja Freuda, Junga, Fromma i Reicha, što na neki način ukazuje na ponovno vraćanje socijalno svjesnijoj umjetnosti, sada s psihologijskim primjesama. Godine 1991. nastaje ciklus Requiem in Croatia sa znakom križa unutar spirale, koji je gostovao na 23. međunarodnom bijenalu u Săo Paolu 1996. Spirala kao kriva linija koja opisuje jednake zavoje oko osi ili koja beskrajno puta obilazi oko točke (križa) pokazala se kao najproduktivniji motiv za Demurovu reakciju na ratne događaje u Hrvatskoj.

Psihometrija, i biometrija čak!

Kao rezultat psihologijskih promišljanja i dijaloga sa slikarstvom neogeometrije od 1989. do 1991. nastaje niz djela koja bismo mogli svrstati u spiralnu psihometrijsku i biometrijsku fazu. Nakon njih, u devedesetim godinama, Demur vodi spiralni dijalog s epohalnim stvarateljima, pa se tako Cézanneove slike planine St. Victoire promišljaju na radikalno nov način, koji u pitanje ne dovodi samo ponovno rekapituliranje sada već tradicionalne umjetnosti, nego dovodi i do novih spoznaja u suvremenoj umjetnosti i izvan nje. S tim u vezi su i Demurove slike koje on vidi kao nastavak Pollockova action paintinga i antropometrija Yvesa Kleina. Kozmičko senzibilistička i holistička faza otvorila je put slikama-zastavama iz 1999, koje umjesto znaka križa u središtu spirale imaju znak yina i yanga. Premda u umjetnosti (i izvan nje) često eksploatiran, taj kineski dijagram na Demurovim slikama pridonosi dinamičnosti spirala i rječnikom teorije determinističkog kaosa, služi kao atraktor. S promišljanja ravnoteže u univerzumu Demur tijekom 2000-2001. nadahnuće pronalazi u plavetnilu mora, pa nastaje niz spirala koje na estetski način nadopunjuju biokinetičko spiralno kiparstvo devedesetih godina, koje na angažiran način dovodi u pitanje ustaljeno poimanje trodimenzionalnosti — sam umjetnik upotrebom vlastitog tijela ponovno postaje referencijalni objekt i nizom sekvencijalnih fotografija ništi granice objekta i subjekta, dokazujući da je umjetnik ne samo stvaralac svog djela nego uvijek i djelo samo.

Spiralni postav izložbe?

Retrospektivna izložba u Modernoj galerije uspjela je i više nego uspješno dočarati stvaralački put jednog od najvažnijih protagonista na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Osim što su izložena neka dosad nepoznata djela, mogu se pratiti i svi smjerovi kojima je krenuo Demur, a koji se izvan ovakva konteksta u potpunosti ne bi mogli shvatiti. Kako je ovo tek prva retrospektiva očekujemo da će drugi put, osim slikarstva, kiparstva i fotografija, biti reprezentirani i oni možda još radikalniji segmenti Demurova stvaralaštva koji se odnose na performans, video, multimedije. Jedina zamjerka koja bi se ovom iznimnom projektu mogla naći jest što, unatoč naglasku na kronološkom razdjeljivanju na dvanaest izložbenih prostora, ulaz u izložbu ujedno znači posljednji dio Demurova stvaralaštva pa se zatim kroz sedmi i šesti dolazi do početnih studentskih radova. Premda se razmještaj izložaka vjerojatno ravnao prema unutrašnjim arhitektonskim karakteristikama Moderne galerije, za posjetitelje bi, unatoč dosta dobru vodiču izložbe, bilo lakše i jednostavnije da se kronološki red izložaka uskladio s uobičajenim navikama kretanja kroz prostor. Jer, teško je pretpostaviti da će netko proći kroz nekoliko dvorana s namjerom da dođe do prve, otkud bi i trebao krenuti, a da usput ne pogleda i prouči pokoje djelo. No, ako su organizatori u vidu imali spiralno razmještanje, koje kao i svaka spirala ima nužno obilježje da jedan segment ne može postojati bez drugog, odnosno da reflektira onaj prijašnji, onda svaka pohvala.

Srećko Horvat