Sklad orkestra i tamburice

Sklad orkestra i tamburice

Kuljerić je daleko od toga da u Dugoj mračnoj noći djeluje samo ugođajno. Njegova je glazba ilustrativna, i tu skladatelj nerijetko pokazuje veliku inventivnost

Da parafraziramo usklik Petra Krelje u radijskoj emisiji Licem u lice: »Ljudi, ovo je nemoguće! U zagrebačkim kinima igraju tri hrvatska filma!!!« I, da dodamo, ta su kina puna do vrha, a ne gotovo prazna. Primjedba se naročito tiče filma Antuna Vrdoljaka, čija je Duga mračna noćveć neko vrijeme rasprodana. I na kraju, za razliku od kritičara, publika je zadovoljna. Možda je trajanje od tri sata malo predugačko, ali Vrdoljak je redatelj koji zna voditi glumce i, ono što je najvažnije, zna ispripovijedati priču. A priča, pokazalo se na moje najveće zadovoljstvo, nije isključivo ratne tematike (jer upravo me činjenica da opet idem gledati film koji se bavi ratom, makar i Drugim svjetskim, odbijala od filma). Vrdoljak opisuje predratno, ratno i poslijeratno vrijeme, a sve kroz prizmu simpatičnog Ive koji se pokazuje najvećim pozitivcem, upravo klasičnim junakom čiji se idealizam ne mijenja ni pod kakvim uvjetima.

Zvučno definiranje sela

No nije na meni da se bavim filmom — jer to će daleko kompetentnije učiniti drugi — nego da se bavim filmskom glazbom. Glazbu su za Dugu mračnu noćskladali Igor Kuljerić i Siniša Leopold, dvojica možda u filmu odveć malo rabljenih skladatelja, koji odlično osjećaju filmski senzibilitet. Osim toga, njihova su imena jamstvo da će se u filmu čuti pravi instrumenti, a ne njihove bolje ili lošije imitacije. Glazbu su, naime, izveli Simfonijski i Tamburaški orkestar HRT-a. Možda se kombinacija simfonijskog i tamburaškog orkestra čini neobičnom, ali kako je njihovo (pa tako i skladateljsko) djelovanje od početka zamišljeno kao fuzija, kao sjedinjenje orkestra i tamburica, međusobno prožimanje simfonijskog i tamburaškog orkestra doživljeno je sasvim prirodno i logično. Bio je pravi užitak slušati film čija ga je glazba učinila toplijim, emocionalnijim i bliskijim publici i likovima.

No ipak, da razjasnim zašto je takva kombinacija instrumenata i skladatelja — Kuljerića, koji je specijalist za orkestralnu glazbu, i Leopolda, koji se specijalizirao za tamburašku glazbu — u Dugoj mračnoj noći bila nužna. Tamburice su bile potrebne zbog sama sadržaja: jedan od likova, Ivin bliski prijatelj Mata, svira tamburicu. Bilo je, dakako, moguće Matino sviranje na tamburici predstaviti samo kao prizornu glazbu, ali činjenica da se redatelj odlučio zamoliti i Sinišu Leopolda za pomoć, dakle povećati količinu tamburica u filmu, već predstavlja potez redateljske brige za filmsku glazbu, koja treba biti usko povezana s pričom. S jedne strane, na taj se način Matino sviranje posve prirodno uklopilo u ostalu glazbenu okolinu, a s druge je strane isprepletanje prizorne i neprizorne tamburaške glazbe omogućilo zvučno definiranje mjesta radnje — selo.

Zvuk Dunje

Tamburaška glazba kao takva, zvukovno specifična, ne bi samostalno mogla opstati u filmu. Međutim, ona se uvijek pojavljuje na logičnim mjestima, a k tome je usko povezana s orkestralnom glazbom koju je skladao Igor Kuljerić. Kuljerić se tamburašima nježno uklanjao u stranu, ostavljajući orkestar podno tamburaških dionica mirno, nenapadno prisutnim, te dopuštajući sveprisutnom selu da na određenim filmskim mjestima prodre u prvi plan. No ipak je u filmu dominantna orkestralna, a ne tamburaška glazba. To je skladatelju Kuljeriću omogućilo da se u čisto orkestralnim odlomcima razmaše i da dade oduška vlastitom viđenju filmske priče. S jedne je strane njegov pristup bio prilično nekonvencionalan s obzirom na stanje u domaćoj (i svjetskoj) filmskoglazbenoj sceni, a s druge se strane poslušno pridržavao nekih, od redatelja zadanih, glazbenih parametara.

Objašnjenje prethodne rečenice, premda se čini prilično zamršenim, zapravo je vrlo jednostavno: Kuljerić se nije koristio lajtmotivima ni lajtmotivičkim radom koji je u filmskoj glazbi uobičajen, ali koji se u novije vrijeme sve više napušta. No to ne znači da njegova filmska skladba nije bogata temama. Dapače. Stvar je u tome da se on svojim temama koristi u čisto glazbenom smislu stvarajući u doslovnom smislu riječi orkestralnu kompoziciju čije teme ugođajnošću hvataju ugođajnost scene, ali ne posjeduju ono što bismo mogli nazvati filmskim, izvanglazbenim značenjima. S druge strane, filmski mu je sadržaj nalagao da se koristi melodijom pjesme Jesen stiže dunjo moja, koju likovi u nekoliko navrata pjevaju. U obradi Dunje i njezinu uobličavanju u filmsku podlogu sudjelovao je Siniša Leopold, jer bez njegovih tamburica Dunja doista ne bi bila Dunja. No temom se pjesme često koristi u orkestralnoj podlozi, pa kao aranžera Dunje (premda mi doista nisu dostupni podaci o tome tko je skladao što) imenujem Igora Kuljerića. Dunja, dakle, predstavlja onaj od filma i redatelja i filmskog sadržaja zadani sloj koji je morao biti prisutan u njegovoj glazbenoj podlozi.

Otkucaji sata

Spomenula sam da se Kuljerić koristio brojnim temama (ne samo obradom Dunje) i da su te teme u scenama funkcionirale ugođajno, a ne značenjski. No Kuljerić je daleko od toga da u Dugoj mračnoj noći djeluje samo ugođajno. Njegova je glazba nerijetko ilustrativna, i tu skladatelj nerijetko pokazuje veliku inventivnost. U sjećanju je ostala scena u kojoj pripadnici njemačkog antifašističkog odreda podmeću bombe pod fašistički vlak. Kuljerić se u toj sceni koristio gotovo isključivo različitim udaraljkama, što je pridonijelo napetosti. Doduše, u nekim je scenama s ilustrativnošću pretjerao, pa se početak ljubavne scene između Ive i njegove buduće žene doima odveć patetično. Možda se scena ne bi takvom doimala da je glazba počela tijekom scene, a ne na licu Gorana Višnjića koji tek ulazi u prostoriju i koji je nešto ugledao što ga je ugodno-neugodno iznenadilo. Romantično-raskošna glazba previše odaje, jer do romanse tek treba doći.

Odlična je ideja da u posljednjem dijelu filma bude što manje glazbe. Nema ni prizorne ni neprizorne glazbe: pjevanje je na polju utihnulo (jer su Nijemci pobili seljake), Mata više ne svira Dunju jer je izgubio ruku (a i sam se Mata povukao iz priče), studenti ne pjevaju svoju studentsku himnu jer se više nemaju za što boriti. Jedino što se čuje otkucaji su sata u raskošnu stanu koji je Iva zaslužio kao partizanski časnik (stan je, dakako, oduzeto vlasništvo). Glazbena praznina odjek je društvenoga sivila.

Gradiranje emocija

Nažalost, Kuljerić je bio ponešto nepažljiv u trenucima kada je u tom dijelu filma prekidao filmsku tišinu, u trenucima nužnih glazbenih komentara. Mislim ponajprije na Ivinu tvrdnju da je Tito egoistični hohštapler koja je glazbom podcrtana kratko, ali odveć napadno — udaraljkama. Možda se taj komadić filma mogao drukčije glazbeno riješiti, a moglo ga se čak i ostaviti bez glazbe, jer je Ivina tvrdnja dovoljno snažna, a dovoljno su snažne i reakcije okoline i posljedice rečenoga. Pretpostavljam da je do nespretnosti došlo zbog nedostatka vremena, što je kronični problem filmskih skladatelja, a napose u ovom filmu, za koji je pravi skladatelj tražen vrlo dugo.

No, to su samo kratki trenuci koji se zaboravljaju. Pamte se veće i efektnije scene, poput one u kojoj studenti Nežidovi istupaju pred naciste zajedno sa studentima Židovima pjevajući Gaudeamus igitur. Rastuće emocije (i gledatelja i studenata) mogla je prikazati samo Kuljerićeva glazba koja je, rastući zajedno s nabijenim osjećajima, nadrasla i Gaudeamus igitur i viku nacističkog govornika za mikrofonom. Ostale su samo suze koje su gledatelji u kinodvorani krišom brisali s lica.

Irena Paulus