Samo za kajkavce

Samo za kajkavce

Da je, uz simpatičnu glazbu Siniše Leopolda, radnja bila čvršće vezana uz Janicu i Jeana, te da sve skupa nije završilo prenaglo, hrvatski pučki mjuzikl mogao bi se izvoditi i široj publici

Naslov mjuzikla Roberta Škiljana i Siniše Leopolda Janica i Jean zvuči privlačno, kao najava da je riječ o jednoj od onih nemogućih ljubavi koje korijenje vuku od talijanske commedie dell’arte. Janica je, naime, mlada samoborska plemkinja, a Jean je privlačni poručnik francuske vojske. Godina je 1813, radnja se odvija u Samoboru.

Početak iz sredine

U trima rečenicama ispričan sadržaj djeluje obećavajuće, ali mjuzikl Janica i Jean, koji se već neko vrijeme prikazuje u kazalištu Komedija, na pozornici djeluje dosta nedorečeno. Najprije, radnja počinje iz sredine, u trenutku kada su se Janica i Jean zaljubili i kada se svi, a osobito Janičina majka, suprotstavljaju toj ljubavi. Zatim, gledatelj se upoznaje s nizom sporednih, više ili manje zanimljivih, ali većinom loše opisanih likova, koji odvlače pozornost od likova iz naslova.

Zbog nedorečenosti (nedovršenosti?) sadržaja Đani Stipaničev u ulozi Jeana gotovo nema priliku zapjevati (što je stvarno šteta), a njegov je lik karikiran do krajnosti pa ga gledatelj gleda s najvećom distancom. Janicu glumi i pjeva lepršava Vlatka Burić, koja privlači pozornost i stasom i glasom, a vjerojatno bi u svojoj nestašno-mocartovskoj eleganciji i zablistala da joj je partner prikazan kao živo biće. Također, kada se već najavljuju mladi i novi suradnici bilo bi dobro da se publici u programskoj knjižici ponudio njihov kratak životopis. Također ne bi škodilo da smo iz iste knjižice mogli nešto saznati i o autorima mjuzikla, Robertu Škiljanu i Siniši Leopoldu.

Umjesto toga programska knjižica nudi tekst mjuzikla u cijelosti. Ideja se pokazala korisnom po završetku prvoga čina, kada su se gledatelji zbunjeno dizali sa sjedala komentirajući da ništa ne razumiju. Djelomičan je razlog bio taj što je orkestar često nadglasavao glumce (tomu nije bio kriv dirigent i skladatelj Leopold, koji je mjuziklom postojano upravljao s dirigentskog pulta, nego majstor tona, jer su i pjevači i orkestar bili ozvučeni mikrofonima).

Francusko rrr

Drugi razlog nerazumljivosti mjuzikla bilo je miješanje kajkavskoga dijalekta, s kojim su se glumci bez problema sjedinili, i kvazifrancuskoga nazovijezika, s kojim su se mnogi teško nosili. Problem francuskoga hrvatskoga jedini je uspio savladati Vid Balog, koji je grgljao francusko rrr i kada je pjevao i kada je govorio. Za razliku od ostalih Francuza na pozornici, koji su pjevane točke izgovarali književnim hrvatskih jezikom (!?), Balog je uspio — i na govorenoj i na pjevanoj razini — zadržati humorističan ton kvazifrancuštine, pa je time pridonio dubljoj karakterizaciji svog inače posve sporednoga lika (Emile).

Među glumcima-pjevačima posebno se istaknuo Dražen Čuček, koji se iznimno uvjerljivo preobrazio u staroga plemića Josipa Poputeca. Tim mladih pjevača činili su: Larisa Marak, u svojoj, sada već tipiziranoj ulozi sobarice/sluškinje te Adam Končić i Robert Brešković, koje bismo voljeli i češće viđati u Komedijinim mjuziklima. Iskusna Lukrecija Brešković u ulozi Janičine majke Marice bila je, kao i uvijek, postojana i u glumačkom i u pjevanom dijelu predstave. Dio predstave nosio je mali Dino Jelusić, pobjednik dječjeg Eurosonga, osobito simpatičan kao komentator budućnosti u rap-broju na završetku prvoga čina. Doduše, na njegovoj bi glumi trebalo poraditi, ali budući da mu je to prvo iskustvo na kazališnoj pozornici, treba ga svim srcem pohvaliti. Dino obećava kao buduća i kazališna i pjevačka zvijezda.

Na kraju, Janica i Jean nije loš mjuzikl, samo ga je — barem što se sadržaja tiče — trebalo bolje razraditi. Da je, uz simpatičnu glazbu Siniše Leopolda, radnja bila čvršće vezana uz Janicu i Jeana, te da sve skupa nije završilo prenaglo (čak i bez pomoći u operama tipičnog deusa ex machinae), hrvatski pučki mjuzikl mogao bi se izvoditi i široj publici od one koju nude zagrebačko-zagorski prostori.

Irena Paulus