Realnost i čarolija uma

Realnost i čarolija uma

Randa Ghazy, Sanjajući Palestinu, prev. Belmondo Miliša, AGM, Zagreb, 2003.

Čitajući knjižicu maštovitog naslova Sanjajući Palestinu petnaestogodišnje Egipćanke Rande Ghazy, istodobno sam postala dvostrukim svjedokom događaja o kojima je Randa pisala na temelju vlastite imaginacije i stvarnih zbivanja posvjedočenih u tisku, smještenih na bliskoistočnom području potkraj 20. stoljeća, te svjedokom suvremenih medijskih izvješća o vrlo burnim događanjima u istom dijelu svijeta. Idemo redom: prekjučer ubojstvo duhovnoga vođe Hamasa, jučer prodor Izraelaca na sam jug pojasa Gaze, kažu Izraelci preventivnog tipa, a danas ubojstvo palestinskoga dječaka od strane izraelskih vojnika, sutra, sutra tko zna što... Već smo pomalo postali ravnodušni na prisutnost malih i velikih sukoba Izraelaca i Palestinaca u medijima, i rado bismo da svoje nama nevažne probleme riješe sami između sebe. Stav je to velikog postotka hrvatske i vjerujem svjetske populacije, koja je počela poistovjećivati žrtve i agresore i unatoč humanosti prestala brojati žrtve i postala patetično ravnodušna. Tek povremeno svjetsko mnijenje zastaje pred brojem žrtava palestinskih terorističkih napada ili pred kadrovima mrtve, osakaćene djece da bi se vrlo brzo vratilo u normalu dobro uhodana egoizma. Osviještenih je malo, a jedna od njih je i autorica spomenutog izrazito antiratnog romana, koji skreće pozornost na globalnu pasivnost ostatka svijeta.

Odbrojavanje

Struktura romana predočena u obliku odbrojavanja kao načina komunikacije sa čitateljima, ide u prilog autoričine psihološke zrelosti. Njezinim stranicama kroče likovi redovito mladih ljudi i djece, što je čini mi se rezultat psihološke, ali i medijske usmjerenosti mladih generacija na mladost iza koje se obično ne nazire život na pragu zrelosti. Spomenuta raščlamba romana stvara dojam napetosti i iščekivanja, a zapravo predstavlja ritam kretanja i niza događaja kojima posredno i povlašteno svjedočimo jer za razliku od neposrednih sudionika predočenih zbivanja doživljavamo završnicu odbrojavanja kojoj je svrha stvaranje uvjeta za reakciju kako bi se prekinula inertnost golemih razmjera.

Tematika romana vezana je uz rat, koji je jedina izvjesnost grupice ljudi koja pokušava živjeti i preživjeti. Nasilje je konstanta djela koje egzistira jučer i danas, a sasvim sigurno i sutra, noseći sa sobom dominantne osjećaje tuge, bola i straha ispremiješane s pokojom ukradenom i kratkotrajnom emocijom suprotnoga karaktera. Likovi poput Ibrahima, Nedala, Riham, Đihada i ostalih, odrastaju na brzinu u atmosferi vjere i rata, tragajući za normalnim stvarima u nenormalnom okruženju, svjesni varljivosti postojanja u kojoj pokušavaju prevladati otuđenost kroz stvaranje manje ili više stabilnih zajednica, ostvarujući ideal pripadanja kao surogat za izgubljenu zbilju.

Djelo je zbog tematike zanimljivo za publiku različite dobi, no vjerojatnije je da će ono najširi krug čitatelja pronaći među mlađim uzrastom, koji je sklon poistovjećivanju s likovima svojih vršnjaka, zamišljenim nad pojavama i osjećajima koji ne poznaju prostorne granice. Autorica romana neprijeporno u sebi ima velik potencijal, što pokazuje igrajući se riječima i njihovim zvučnim dojmovima, stvarajući osobitu atmosferu u kojoj se isprepleću realnost i čarolija dječjeg uma, koji tmurnoj prostornoj vizuri daje određeni infantilni šarm. Ipak, njezina dijelom dječja osobnost odgovorna je za rečenice često poredane u oblik dječjeg sastavka te za naivnost opisanih fizionomija i karikiranje emocija.

Antiratna poruka

Sam kraj djela u stilu je šekspirijanske tragedije, kako bi je nazvao jedan od izgubljenih likova romana što ide u prilog prevazi dječjeg načina razmišljanja sklona teatralnim završecima nasuprot objektivnoj stvarnosti koja obično završava na znatno jednostavniji način, čime se postiže veći dojam tragičnosti. Unatoč tomu pojedini dijelovi romana, poput doživljaja smrti, dana npr. kroz figurom anafore, iznenađuju svojom ozbiljnošću i izražajnošću: »...i smrt kao svakodnevica, smrt tako iznenadna i neočekivana, smrt nepravedna, smrt bliska i kruta« zbog koje djelo zaslužuje i pozornost ozbiljnije i zahtjevnije publike.

Vrijednost djela leži ponajprije u jakoj antiratnoj poruci, koja se koristi agresijom kako bi istaknula potrebu mira nasuprot nasilju koje samo po sebi inicira novo nasilje i žrtve koje u vrtlogu frustracija gube crno bijeli identitet i sami začinju nove žrtve. Sudbina jednoga naroda predočena je u liku dječaka Ibrahima, koji je živ i mrtav istodobno te kao takav živi i umire svakoga dana. Jasnoćom koja se ne utječe cenzuri i snagom nagomilanih emocija djelo bi se moglo usporediti s proslavljenim posmrtno objavljenim djelom Ane Frank.

Sonja Homa