Prvi leksikon književnih djela

Prvi leksikon književnih djela

Jedan strani leksikon svjetskih književnosti objavljen 1997. govori o srpsko-hrvatskoj književnosti, u tu književnost svrstava Andrića, Gundulića i Krležu, u nekima nema Matoša, ali ima Dušana Matića, ima Krkleca, ali nema Kranjčevića

Od svih se hrvatskih leksikona do sada samo novoobjavljeni Filmski leksikon sustavno bavio pojedinačnim umjetničkim djelima, no na području književnosti nije bilo tako zamišljena izdanja. Kako je došlo do pokretanja ambicioznoga i bogatog Leksikona svjetske književnosti–djela u kontekstu postojećih leksikografskih izdanja s tog područja?

— Poznato je da u hrvatskoj leksikografiji odavno postoji svojevrsna glad za književnim leksikonima. Bilo je dosta enciklopedijskih i leksikonskih projekata koji su bili posvećeni drugim umjetnostima, glazbi, filmu i likovnim umjetnostima, i to u više izdanja, a da ne govorimo o stručnim leksikonima i enciklopedijama. No, književnih leksikona bilo je iznimno malo.

Tu je Školska knjiga kao nakladnik uvijek prednjačila. Davne 1961. izašao je mali leksikon koji se zvao Strani pisci. Taj je leksikon bio za naše tadašnje prilike važno izdanje, jer je probio led. Imao je čak dva izdanja, s nekoliko stotina natuknica, a u njemu su bili obrađeni samo najveći pisci, kanonizirani klasici. Tada su u prvom planu bili samo pisci.

Onda je Školska knjiga 2000. objavila Leksikon hrvatskih pisaca, koji je uredio Krešimir Nemec. Godine 2001. izlazi Leksikon stranih pisaca, kojem sam ja bila glavna urednica. To je izdanje zasnovano na temeljima četrdeset godina starog leksikona Školske knjige. Dakako, bilo je to obnovljeno, prošireno i modernizirano izdanje, koje je deseterostruko opsežnije. Već s Leksikonom stranih pisaca došli smo na ideju da napravimo nešto što u nas još nitko nije napravio — da se iz opusa najvažnijih pisaca uvrštenih u Leksikon stranih pisaca i u Leksikon hrvatskih pisaca izvuku najvažnija, najčitanija i najzanimljivija književna djela. Upravo je po tome Leksikon svjetske književnosti koji je upravo objavljen s podnaslovom Djela, koji ne stavlja u prvi plan književnu biografiju pisca niti prati njegov razvoj, nego ono što je bit djelatnosti, dakle književni tekst, jedinstven i prvi leksikon takve vrste u hrvatskom nakladništvu i u hrvatskoj leksikografiji.

Leksikon je prilično bogat i sveobuhvatan. Kako biste ukratko opisali njegovu koncepciju i sadržaj?

— Leksikon ima oko osamsto stranica, nešto više od tisuću i sto natuknica i on analitički i interpretativno, dakako leksikonski strukturirano, donosi sažetke djela, upozorava na najvažnije teme, motive, najvažnije likove, zadržava se i analizira stilske posebnosti, kompozicijske, narativne, metričke, dramske osobitosti književnih tekstova te pokriva široko razdoblje od samih početaka pismenosti, počinje dvije tisuće godina prije Krista sa starim babilonskim spisom o postanku svijeta zapisanu na glinenim pločicama, preko Ilijade i Odiseje, Biblije, Kurana i staroiranskih, staroindijskih, staroruskih i starofrancuskih epova, anonimnih i kolektivnih djela, do najnovijih naslova s kraja dvadesetog stoljeća.

Koji su bili kriteriji za uvrštavanje pojedinih djela u Leksikon? Kako je tekao proces izbora djela iz pojedinih nacionalnih književnosti?

— Prvi i osnovni bio je književnovrijednosni kriterij, dakle uvrštena su djela koja se smatraju vrhovima svjetske književnosti, djela koja pripadaju piscima koji su kanonizirani kao klasici. Zatim, Leksikon obuhvaća djela koja pripadaju prvacima pojedinih nacionalnih književnosti. Napravili smo svojevrstan globalni pogled odozgo na sve književnosti i tada smo ih, kao što se to radi u leksikografiji, morali svrstati u neke kategorije i uvesti neki red. U prirodi je leksikonske djelatnosti stvaranje reda, sistematizacije, usustavljivanja čitave goleme građe. Pregledali smo sve te književnosti, kojih ima stotinjak, pa smo ih svrstali u četiri kategorije, od najmanjih književnosti koje bi mogle dobiti od jedno do deset djela, u drugu kategoriju stavili bismo književnosti koje bi dobile deset naslova, treća su kategorija književnosti zastupljene sa pedeset do šezdeset naslova, i konačno najviša kategorija, kojoj pripadaju francuska, engleska književnost i druge najveće književnosti sa stotinjak naslova.

Nakon toga pristupali smo iznutra, iz pojedine nacionalne književnosti. Svaku pojedinu književnost promatrali smo već u onom određenom dopuštenom broju naslova i nastojali napraviti najbolji književnopovijesni presjek, odnosno pregled te književnosti.

Dakle, pored osnovnoga književno vrijednosnog kriterija koji nas je vodio pri svladavanju te građe dodatni je kriterij bio književno povijesni te smo nastojali napraviti pregled svake književnosti posebno unutar dopuštenoga broja članaka, tako da pokažemo kontinuitet ili prekide u kontinuitetu u pojedinim književnostima, da izaberemo djela koja najbolje reprezentiraju pojedina razdoblja, stilske postupke, škole, pokrete, da napravimo dobar generacijski presjek kroz književnosti kao i žanrovski pregled. Kombinirali smo dakle književno vrijednosni i književnopovijesni princip.

No, u radu smo se susreli sa situacijom, napose u velikim književnostima, da se pedesetak pisaca našlo na istoj vrijednosnoj ljestvici i da su otprilike slično predstavljali neko razdoblje, i tada se javljao problem koga izabrati. U tom času pomogao nam je recepcijski kriterij, kao pomoćni, te bismo izabrali onaj naslov onoga pisca koji je u našoj sredini bio čitaniji, prevođeniji, za kojega je vladalo veće zanimanje, o kojem se više pisalo ili koji je dobio neke svjetske nagrade. Dakle i svjetska recepcija dolazila je u obzir, ali najvažniji je bio, nazovimo ga tako u pozitivnom smislu, kroatocentrični pristup.

Osim po pitanju recepcije, u izradi Leksikona se i pri izboru djela prema hrvatskoj književnosti primjenjivala pozitivna diskriminacija. Ona je malo zastupljenija nego što bi bila da su se na nju primjenjivali jednaki kriteriji. Što nam možete reći o kriteriju za uvrštavanje djela iz hrvatske književnosti u Leksikonu?

— Uredništvo Leksikona bilo je svjesno da ne postoje leksikoni koji su pisani za sva vremena kao nekakve savršene apsolutne knjige, čudesne knjige, koje su nepromjenjive, koje su vječne za sve generacije i naraštaje. Takva je možda samo Biblija. Znali smo da se svi leksikoni, od općih do specijalnih, stručnih, rade za određenu publiku, za određene čitatelje i ciljano za određeno vrijeme. Zaključili smo, budući da je leksikona bilo malo, a posebno zbog toga što je hrvatska književnost bila vrlo slabo zastupljena u svjetskim leksikonima, da moramo uvrstiti više hrvatskih pisaca. Hrvatska književnost nije bila samo slabo zastupljena, nego su i pisci bili pogrešno atribuirani kao jugoslavenski, srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski pisci, a takvo je stanje još i danas u najnovijim leksikonima.

Jedan strani leksikon svjetskih književnosti objavljen 1997. govori o srpsko-hrvatskoj književnosti, u tu književnost svrstava Andrića, Gundulića i Krležu, u nekima nema Matoša, ali ima Dušana Matića, ima Krkleca, ali nema Kranjčevića. Pojavljuju se brojne besmislice. Naša je namjera bila da se ispravi neprofesionalni pristup hrvatskoj književnosti, prema piscima i djelima, i da se isprave pogreške i kriva tumačenja, te da se ciljanoj hrvatskoj čitateljskoj publici pruži ono što je najviše zanima, a pretpostavljali smo da su to hrvatska djela. Druga je želja bila da se sama književnost predstavi u tom velikom svjetskom književnom kontekstu, dakle da se odredi nekakvo njezino mjesto, da se najvažnija književna djela povežu sa svjetskim književnim tokovima, piscima i naslovima.

Možete li nam iznijeti neke konkretne primjere za takve postupke?

— Kontekstualizacija je razlog zašto se, recimo, u članku o Filipu Latinoviczu spominju neke bitne tendencije u europskoj književnosti u početku prve polovice dvadesetog stoljeća, zašto se u tom članku spominje Rilke ili Proust. U članku o Gospodi Glembajevima spominju se obilježja skandinavske dramaturgije, spominje se Bernard Shaw, u članku o Marinkovićevu Kiklopu ukazuje se na mitološki intertekst toga romana, spominje se Joyceov Uliks. U članku o Dundu Maroju spominju se visoke ocjene europskih teatrologa i upozorilo se da je hrvatska renesansa ravna europskoj. Dakle, sva ona razdoblja koja su bila istaknuta ili vrijedna na europskoj razini u hrvatskoj književnosti ovdje su reprezentirana na dostojan način s predstavljenim književnim tekstovima.

Razmišljate li o projektu leksikona hrvatske književnosti — djela, po uzoru na ovaj leksikon?

— Da. Počela se u Školskoj knjizi razmatrati ideja da se napravi novi projekt koji bi bio nastavak ovoga. Mi smo ovdje predstavili hrvatsku književnost sa samo pedesetak naslova, no vrlo je lako moguće da ćemo prijeći na takav projekt u tijeku sljedeće dvije godine. To bi bio leksikon koji bi obuhvaćao nekoliko stotina naslova.

Hoće li Školska knjiga poduzeti nešto u predstavljanju ovoga leksikona u inozemstvu kako bi se u budućnosti izbjeglo upravo ono pogrešno smještanje hrvatskih pisaca koje ste spominjali?

— Školska će knjiga svakako ići na razne književne sajmove, gdje će leksikon biti prezentiran širem europskom krugu zainteresiranih.

Hoće li slavistima u svijetu Leksikon biti posebno približen?

— Mislim da bi bio dobar put da Leksikon prijeđe granice hrvatske kulturne sredine tako da se prezentira na slavističkim katedrama po sveučilištima širom Europe. Mi smo čak imali dosta suradnika izvan Hrvatske. Za neke književnosti nismo mogli naći suradnike u Hrvatskoj jer naprosto ne postoje stručnjaci toliko upućeni u neke književnosti, uglavnom manje europske, ali i svjetske književnosti, pa smo se onda koristili stručnjacima iz domicilnih književnosti. Recimo, bugarsku je književnost zastupao, surađivao i kreirao abecedarij i članke profesor bugarske književnosti iz Sofije. Tako je bilo i s ukrajinskom, mađarskom književnosti, baltičkim književnostima, nizozemskom itd. Glas o tome dakle već postoji u stranim slavističkim filozofskim ili filološkim katedrama diljem Europe, a mislim da se na tome i dalje treba raditi.

Mnoga su književna djela danas poznatija po operama i filmovima nego po izvornom djelu. Koliko ste u uputama suradnicima naznačivali potrebu da spomenu odraz tog djela u drugim umjetnostima?

— Svi suradnici dobili su upute da uz književne naslove koji su bili ili predlošci za scenarij ili nešto slično to spomenu ukoliko su te obrade bild vrhunske. Dakle, to se činilo samo onda kad je bila riječ o najpoznatijim i najboljim obradama. Nastojali smo pohvatati sve iz te kategorije. Ako smo možda i propustili spomenuti odjek djela, to će se sigurno dopuniti u idućim izdanjima.

Pri uvrštavanju djela uglavnom ste se koristili naslovom djela, no nije to bilo apsolutno načelo. Npr., natuknica Pjesništvo Danijela Dragojevića.

— Pjesništvo je bilo poseban slučaj. Na dva smo načina izbjegavali nepravdu prema određenom pjesniku. Postoje pjesnici koji imaju jednu reprezentativnu zbirku i tada je taj pjesnik bio predstavljen upravo tom nedvojbeno najboljom zbirkom, koja ga i prikazuje u najboljem svjetlu. No, ima pjesnika koji imaju više podjednako dobrih zbirki. Tada bismo učinili ovo: vodili smo pjesnika pod zbirkom koja je po našem mišljenju bila istaknuta u hrvatskoj književnosti, i tada se natuknica vodila pod naslovom, ali smo je proširivali i naslovima drugih zbiraka. Mihalić je predstavljen Komornom muzikom i drugim zbirkama i tada se u članku kronološki pratilo njegovo stvaralaštvo od prve zbirke nadalje.

Kod nekih pjesnika gdje takvu odluku nismo mogli donijeti, napravili smo sintetski članak. Tada je natuknica obrađena pod naslovom Pjesništvo, Poezija itd. U nekim je stranim leksikonima bilo nespretnosti jer je bilo po pedeset članaka naslovljenih Pjesništvom.

Dragojević je obrađen pod natuknicom Pjesništvo, dakle, to je sintetski članak koji također prati njegov razvoj po zbirkama, kronološki, što je osnovno leksikonsko načelo. Tako je obrađeno i Goetheovo pjesništvo. Ako je neki pjesnik objavljivao pod heteronimima, kao npr. portugalski pjesnik Pessoa, pratili bismo njegovo pjesništvo pod njegovim imenom i usput spominjali i druge heteronime pod kojima je objavljivao.

Zapravo je svaka pjesma zasebno umjetničko djelo, no tako bi ih bilo nemoguće razvrstati. No, zato ste napravili vrlo kvalitetno i pregledno kazalo...

— Dugo smo razmišljali što da napravimo, a da ne oštetimo ni pjesnika, a ni čitatelja i damo potpunu informaciju, i onda smo se odlučili na ta dva, tri tipa sintetskih članaka. U nekih pisaca bilo je to jednostavno riješiti. Recimo, Emily Dickinson za života je objavila šest pjesama, a tek je potkraj devetnaestog stoljeća bila otkrivena te je gotovo sva njezina poezija u jednoj zbirci. Kazalo je vrlo pregledno, po autorima, po književnostima i po naslovima.

Neke su književnosti predstavljene u kazalu pod nacionalnim odrednicima, negdje po povijesno-geografskim, a neke po širim geografskim obilježjima...

— U arapskoj je književnosti perzijska ili iranska književnost posebno izdvojena, a sličan je slučaj kod hispanoameričkih. Negdje smo dali zajednički naslov, kao što je hispanoamerička književnost, koja je tako zastupljena samo s nekoliko naslova, ali to se odnosi samo na ono razdoblje kada se još nisu formirale države. Geopolitički element morali smo uzimati u obzir. Temeljno načelo razvrstavanja bilo je jezično.

U leksikonskim natuknicama negdje su strogo odvojeni sadržaj i interpretacija, a negdje je to isprepleteno. Kakve su bile vaše uredničke upute?

— Negdje imamo sižeje, no to visi o naravi teksta. Postoje tekstovi gdje se taj siže nije mogao ispričati kao jedna suvisla priča, a da se odmah ne intervenira. Ima tekstova koji su čisto modernistički, nefabularni, u prvom je planu sam postupak, oblikovnost, tekstualnost. Nastojalo se, gdje se god moglo, ispričati siže, navesti glavne likove, i uglavnom je to tako. Kada sto četrdeset ljudi piše natuknice, bez obzira na sve upute i pripreme, članci su različiti. Autori imaju drukčije pristupe i obrade, tako da su se članci, kada su došli u redakciju, jako razlikovali po pristupima i stilovima, i trebalo je izvesti ujednačavanje tih članaka. Postojali su suradnici koji su odveć skloni esejizmu, a onda ih je trebalo upozoriti da naznače nekakve tragove fabule. Posebno među mlađim naraštajima suradnika očita je hermetičnost i sklonost odveć teorijskom pristupu. Trebalo je ponekad upozoriti na te stvari, tekst otvoriti, prilagoditi običnom čitatelju. Leksikon je namijenjen našem čitateljstvu, od srednjoškolaca koji bi tu našli neke elemente za lektiru, preko studenata književnosti koji će pročitati ono što je o kojem djelu napisao njihov profesor kod kojeg polažu ispit, do ljubitelja književnosti.

Imali ste doista reprezentativnu ekipu suradnika...

— Na ovom projektu djelovao je velik broj suradnika, više od stotinjak autora, imali smo desetak članova uredništva, te izvršno uredništvo s nekoliko članova. Sudjelovao je dream-team hrvatske kulture, najugledniji hrvatski književni znanstvenici, kritičari, prevoditelji, književnici, a starosni je raspon bio pola stoljeća. Najmlađi je suradnik Bruno Kragić iz Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, koji je urednik i Filmskog leksikona, ali ima još njegovih vršnjaka. Natuknice su se dijelile po generacijskim sklonostima, tako da se htjelo izvući najviše što se moglo iz svih, kako bi se široki raspon natuknica i razdoblja pokrio na najbolji način.

Leksikon je bio na neki način work in progress, odnosno neki tekstovi koji su naručeni nisu objavljeni, a neki naručeni tekstovi zamijenjeni su tekstovima drugih autora. Zašto?

— Tijekom svakoga rada na leksikonu neprekidno se pazi na proporcije članaka, a mi smo morali paziti i na proporcije književnosti, da književnost ne bude negdje premalo ili previše zastupljena, pa se u hodu događalo da smo negdje dodavali članke za koje smo tijekom vremena zaključili da bi ipak trebali biti zastupljeni. Leksikon je ipak jedan izbor, kao i antologija, unatoč našim pokušajima da to bude vrijednosno i književnopovijesno opravdano, ali svaki je izbor subjektivan. Vrlo se često čovjek i koleba da li je baš to djelo najbolje ili ipak neko drugo... Bilo je određenih pomaka, ali ne prevelikih. Više smo pazili da te proporcije budu dobro odvagnute.

Imali smo dva prethodnika, a to su leksikoni hrvatskih i stranih pisaca. To nam je pomoglo jer smo imali siguran abecedarij pisaca i vidjeli koja su najvažnija djela. To je bio temelj od kojega smo polazili birajući djela koja bi bila najbolja da predstave tog pisca.

Koliko ste često zamjenjivali naručene tekstove tekstovima drugih autora?

— Ti se slučajevi mogu nabrojiti na prste jedne ruke.

Autori kažu da nisu dobili autorski primjerak...

— Nismo im mogli dati knjige jer ih je oko sto četrdeset, a koji bi nakladnik na svijetu podijelio sto četrdeset primjeraka? Ali autor uvijek može kupiti knjigu sa znatnim popustom. Dobili su knjige samo oni koji su u impresumu, dakle urednici.

Tehnologija napreduje, pa je tako cijela Brittanica izdana na jednom CD-ROM-u. Planirate li takvo izdanje?

— Razmišlja se i o tome, ali to je ipak dvostruki mač. Ako se napravi elektronska obrada Leksikona, knjiga se počne slabije prodavati. Dolazi do neovlaštena kopiranja i sličnih postupaka. Nastojat ćemo da se taj veliki uloženi novac vrati nakladniku kako bi mogao ići u nove projekte. Postoje razne opasnosti kod elektronskih medija, tako da je knjiga ipak primarna, što ne isključuje mogućnost da se naprave neke varijante tih leksikona, možda nešto izvuče iz njih, povežu pojedina književna razdoblja. Iz njih se mogu izvući likovi, književni pojmovi. Oni su dobra baza, riznica za razne druge obrade, možda i elektronske.

Što mislite o projektima »Jutarnjeg« i »Večernjeg lista«, kojima se u velikim nakladama tiskaju djela svjetske i hrvatske književnosti?

— Uvijek se veselim knjizi i svim mogućim načinima da se knjiga približi čitatelju, da se privuče čitatelj, pa čak i kad se gotovo besplatno dijele knjige. Znam da su mnogi nakladnici na Interliberu snižavali cijene knjiga na dvadesetak kuna. Vrlo su jeftina bila mnoga izdanja sjajnih stranih pisaca, no te su knjige stajale tamo i prilično se slabo prodavale. U Hrvatskoj će mnogi radije otići u kafić i potrošiti pedeset kuna nego kupiti knjigu.

Akcije »Jutarnjeg« i »Večernjeg« bile su dobar marketinški potez, a da li će to biti duga vijeka, ne znam. Već sada zapažam da knjige stoje na hrpama, dok su se prije rušili kiosci od navale ljudi koji su htjeli do knjiga. Oni su htjeli doći do nečega besplatno, što je u mentalitetu naših ljudi prenaglašeno. Ako akcija uspije prisiliti ljude da čitaju, onda je uspješna, premda su ovdje možda zakinuti neki ozbiljni nakladnici koji dugo i solidno rade na izdanjima knjiga gdje provjeravaju prijevode i obnavljaju ih te ulažu u knjigu koju poprate izvrsnim pogovorima i objašnjenjima.

Za ove akcije uzima se uglavnom gotov, stari proizvod. Mislite li da postoji opasnost da se takva akcija, koja će vjerojatno dovesti do snižavanja cijena knjiga, negativno odrazi na pisce koji stvaraju nova djela i da će biti manje novca za njih, za kritička izdanja starih djela i prijevode djela koja uopće nisu prevedena na hrvatski?

— Sve je to moguće. Ovo je riskantan eksperiment za naše osjetljivo tržište knjige. Nisam prorok, pa ne želim prognozirati kako se to može odraziti. Vidjet ćemo.

Koji je vaš idući projekt?

— Nakon ovoga prvog sveska Leksikona svjetske književnosti radit ću na drugom svesku, kojemu će podnaslov biti Pisci, a on će povezati dvije knjige, Leksikon stranih pisaca i Leksikon hrvatskih pisaca. Dakako, to će biti izbor, tako da ćemo dobiti Leksikon svjetske književnosti u dva dijela, prvi dio koji je sada izašao i koji je pružio najreprezentativniji izbor književnih naslova, i drugi svezak sa piscima koji će obuhvatiti oko dvije tisuće i osamsto najreprezentativnijih pisaca, uključujući hrvatske. Tu će se i hrvatski pisci naći na velikom svjetskom književnom zemljovidu.

Razgovarao Zlatko Vidačković