Priča o znakovima i značenju

Priča o znakovima i značenju

Tvrdim da je vidljivi trag lokalne priče ključni ideološki izbor i kreativni princip Vedrana Perkova. Nije se taj okus-miris-slutnja o još nečem prigušeno intimnom zatekao tu slučajno, nije on slučajno ostao viriti ispod jastuka »ikona masovne industrije zabave i konzumentskoga društva uopće«

Vedran je naizgled pričač, narator. On priča priče. On ide prema nama humorom, prepoznatljivim znakovima, melodijama, ritmovima, situacijama.

Izložba se zove Cirkus. Tužno-slatki okus nadraženosti životom koji nosi pojam cirkusa danas dobro pokriva senzaciju koju nosi izložba. Vedran Perkov diplomirao je slikarstvo na milanskoj Breri 2002. godine. Jučer, dok je tramvaj zavijao kraj Cibone u Savsku, pričali smo kako je između splitske primijenjene i Milana odradio ratovanje.

Na izložbi su četiri rada u četiri prostorije »Nove«: Četverored, Cirkus, Call me anytime you need i Zvijer. Već je taj niz naslova priča, i to nije slučajno.

Biografski detalj da je između dvije ne sasvim jednostavne i bezbrižne, ali sigurno u velikom segmentu vesele škole, bio na ratištu Domovinskoga rata izvukla sam vam namjerno. Vedran Perkov nije ironičan, on radi iz donesena materijala.

Proizvodi radove isključivo preradom, spajanjem, razmještanjem postojećih značenja. Proizvodi ih u maloj kućnoj radionici.

Zanimljiv kreativni princip

Ovo što vam pričam nije opis njegove socijalne situacije, iako bi naravno i kao takav bio istinit, nego uspostavljanje ključnog osviještenog odabranog načela rada. Način razmišljanja je low tech protiv high techa. S mirisom osobnoga, lokalnog, intimnog. Svaka će njegova priča zvučati kao da ima još neko samo njemu poznato značenje. Vjerujte mi, to nije slučajno i nije potpuno istinito, naime, on namjerno ističe taj dio, on je njegov važni alat.

Tvrdim da je vidljivi trag lokalne priče ključni ideološki izbor i kreativni princip Vedrana Perkova. Nije se taj okus-miris-slutnja o još nečem prigušeno intimnom zatekao tu slučajno, nije on slučajno ostao viriti ispod jastuka »ikona masovne industrije zabave i konzumentskog društva uopće« kako materijal kojim barata Perkov precizno definira Ana Dević (WHW) u predgovoru izložbe. Riječ je o nečem sasvim drugom.

Hoću reći da je odluka i izbor koliko ćemo nešto uvijek prisutno istaknuti, učiniti vidljivim, ono što čini ključ oblikovnoga principa. Na isti način kao što se na primjer moj oblikovni princip otkriva u omiljenoj rečenici »Radi se o nečem sasvim drugom.« Jer, dakako, svaki je rad u određenoj mjeri proizašao iz neke osobne priče i uvijek se može istaknuti nešto posve drugo, ali sadržaj je sam čin izbora i pokazivanja. »Simboli i ’angažirane’ reference kao vanjski znakovi, sami po sebi, neće mi rad izvući iz apstraktnosti. Koje odnose iz/prema stvarnosti materijalizirati? To mi se čini jedno od najkreativnijih pitanja i istodobno iznimno subjektivno« (Petercol, MSU, 2002).

Vidljivi šavovi izložbe

Vidljivi šavovi u bricolageu značenja Vedrana Perkova najvažniji su sadržaj. Ne sljepljivanje, nego vidljivost mjesta sljepljivanja.

Zašto? I kako to Perkov radi?

Rekla bih da on rad zaista gradi isključivo od znakova i značenja — u tolikoj mjeri da je tu samo uvjetno riječ o likovnom djelu, možda o vizualnom, iako bi se i to dalo istraživati. Materijalizacija patuljaka, cirkusa, golema medvjeda ispunjena slamom, otrcana i razbijena, te Batmana koji je tu samo dok držimo pritisnut taster za poziv — banalna je. I to zbunjuje.

Ali i odabrani su simboli patuljaka, cirkusa, Batman i prevelike stare igračke medvjedića banalni. Zato jer nisu važni. To nisu četiri rada, to je jedan rad koji se događa na njihovu spoju. Taj je spoj grub, priheftan i smiješan. Švelja je grubim bodom spojila raznorodna značenja da pokaže njihovu grubu proizvoljnost, manipulaciju koja je toliko banalna i površna da čovjek vrišti od jada. Baratanje političkim i ideološkim konotacijama toliko je površno da su značenja nebitna, nebitno je ono čime baratamo. Istina je samo da baratamo. Osobni komadić što sam ga odredila kao ono što viri ispod jastuka prepoznatljivih (i kičastih dakako) ikona i znakova oduzima ozbiljnost izbora ne samo znaka već i značenja. Svaki je patuljak tu samo zato da uputi na ono čega nema.

Marina Viculin