Pogled na hrvatski pravopis

U posljednje vrijeme mnogo se piše o hrvatskom pravopisu. Svi se slažu da postoji zbrka oko hrvatskoga pravopisa, ali nema slaganja u tome kako razriješiti tu zbrku. Jezikoslovci su se podijelili u tabore različitih mišljenja, a o potrebama mušterija (laika koji bi se trebali služiti pravopisom) nitko ne razmišlja i nitko ih ne pita za mišljenje.

Mislim da je važno predočiti stručnjacima, piscima pravopisa, potrebe onih kojima jezik nije struka. Kao što kopač može prigovoriti majstoru da je loše izradio lopatu koja ga žulja, tako i laici mogu istaknuti što im stvara poteškoće kad pišu hrvatski.

Sadašnji hrvatski pravopis nepotrebno je zamršen i nelogičan. Stanje zabrinjava i potreban nam je bolji i jednostavniji hrvatski pravopis. Zato se nadam da ima stručne i političke snage, i da hrvatski jezikoslovci razmišljaju o tome kako prirediti pravopis koji bi bolje služio hrvatskom narodu i učinio ga pismenijim. Postojeći pravopis(i) ne ispunjava(ju) taj zadatak. S tako nelogičnim i zamršenim pravopisom hrvatski će se jezik teško održati.

Stručnjaci su često žrtve svoga znanja. Stručnjaku koji zna sve o pravopisu čini se da je pravopis dobar i lijep; čak uživa u svom znanju i neznanju drugih. Što je predmet teži, to je zadovoljstvo (i arogancija!) veće. Za stručnjake, pravopisne složenosti mogu biti zanimljive i znak jezičnog bogatstva, ali za laike koji pišu samo običnu ekspozitornu prozu takve finese stupica su za pogreške i zapreka laku izražavanju i razmišljanju.

Problem je u svim strukama kad stručnjaci ne vode računa o potrebama onih za koje rade, već samo o svojoj znanosti. Tada znanost postaje sama sebi svrha i cilj, što ne bi smjelo biti s pravopisom. Pismo treba biti sredstvo za komuniciranje i služiti svima, a ne samo stručnjacima za proučavanje. Posljedice su još gore, jer tada ljudi ne mare o pravopisu, već pišu prema osobnom nahođenju, »piši kako govoriš«, a čitatelj zatim »govori kako piše« i krug u kojem se neznanje (i primitivizam) ponavlja zatvoren je.

Mislim da je pravilo »piši kako govoriš i čitaj kako piše« ne samo loše, već ga je nemoguće dosljedno primijeniti. Je li potrebno uvijek »pisati kako govoriš«? Uostalom, pišemo li kako govorimo? Nastojanje da se to čini, stalno zahtijeva nova pravila pisanja i stvara nove iznimke. Koliko se puta hrvatski pravopis promijenio u posljednjih stotinu godina! Nije li to indikacija da pravopis, kojim se služimo već stotinu godina, ne zadovoljava?

Pravila pisanja trebala bi biti logična i trajna (ili barem trajnija), a govor i izgovor neka se mijenjaju prema okolnostima. Brojna pravila glasovnih promjena (i još brojnije iznimke) trebali bi biti stvar govora, a ne pisma, i trebalo bi ih izbaciti iz pravopisa. Želim naglasiti da je ovdje riječ samo o običnoj ortografskoj konvenciji, dogovoru kako pisati (preslikati jezik i govor na papir), a ne o načinu izražavanja i govora. Ikavica, ekavica, jekavica i ijekavica ostaju; narječja također. Sva pravila glasovnih promjena (vokalizacija, palatalizacija i dr.) ostaju nenarušena, samo nisu u pravopisu (u pisanju) već u govoru i izgovaranju riječi. Odstupa se od fonologijskog pravopisanja u korist morfonologijskog ili etimologijskog (korijenskog).

Morfonologijski je pravopis stalan jer se pisanje prefiksa, korijena i sufiksa (morfema) ne mijenja prema izgovoru. On je mnogo logičniji i pojmovno lakši od fonologijskog pravopisa. Fonologijski pravopis s brojnim glasovnim promjenama stvara nelogičnu zbrku u pisanju. Ako u pismu govornog niza (rečenice) ne bilježimo glasovne promjene, zašto bismo ih bilježili u riječima? Npr. »obogatit ćete se« ne pišemo »obogatićetese« (kao u srpskom pravopisu), ali pišemo posvojni pridjev od pisac, piščev, ili dativ od streha, stresi, ili plural od list, lišće, ili sudac, suci. Tu se morfemi gube i to nije niti logično niti lijepo. Tko će naučiti stotine takvih primjera i pisati bez pogrešaka?

Glede slovopisa (grafije), meni se nefonemski slovopis i dvoslovni grafemi ch, dj, lj, nj, sh, i zh čine praktičniji nego fonemski slovopis i jednoslovni grafemi sa dijakritičkim znakovima, jer u njima dolaze samo slova koja postoje u svim latiničnim jezicima i u svim računalnim programima. Međutim, to je vjerojatno jedina i ne tako velika prednost, pa bi fonemski slovopis i grafemi sa dijakritičkim znakovima mogli isto tako dobro služiti u hrvatskom pisanju. Mnogo je važnije pitanje pravopisa (ortografije). Postoji li ijedan razvijeni moderan jezik s fonologijskim pravopisom? Zašto ga se mi držimo »ko pijan plota«? Zašto ne bismo pisali logično i govorili tako da nas drugi razumiju? Zašto se ne bismo dogovorili pisati logično i jednostavno? Ako slijed riječi pišemo morfonologijski, zašto bismo u okviru jedne riječi pisali fonologijski i to sa brojnim iznimkama?

Potreban nam je jedan standardni pravopis koji je logičan, što je moguće jednostavniji i sa što manje iznimaka. Zato mislim da bi jezikoslovci trebali razmotriti dvije mogućnosti: primjenu izvornoga hrvatskog korijenskog pravopisa i pisanje ekavicom ili ikavicom. Tim izborom ne bi bila isključena mogućnost govora ikavicom, ekavicom, jekavicom, i ijekavicom. Pisali bismo korijenski i ekavski ili ikavski, a čitali i govorili tako da nas drugi razumiju. Pravopis bi bio logičan, jednostavniji, i sa mnogo manje iznimaka. Vjerujem da bi takav pravopis stimulirao nove fonologijske studije i obogatio hrvatski jezik. Hrvatski puk bi ga prihvatio s velikim olakšanjem.

Nije tu riječ o tome da se napravi veća razlika od drugih južnoslavenskih jezika. Razlike su očite kao što je očita i sličnost i srodnost. Nabacivanje ustašluka na korijenski pravopis čista je demagogija. Ustaše nisu izmislili nikakav pravopis. Korijenski pravopis postoji gotovo dva stoljeća. Zar nije fonologijski pravopis bio politički nametnut 1892. za vrijeme vladavine Khuena Hedérváryja? Jezikoslovci dovedoše hrvatski pravopis u bezizlazan položaj iz kojega nema izlaza osim vraćanja izvornim korijenima — neka ga izvedu iz njega. Kako bi naši jezikoslovci reagirali da Srbi prihvate korijenski pravopis, što nije isključeno?

Pitanje je što se sad može učiniti. Mislim da bi se stručnjaci, pisci pravopisa, trebali najprije deklarirati o osnovnim načelima, smjernicama i kriterijima koje razumno ne mogu odbiti, kao:

1. Pravopis treba služiti svima, a ne samo stručnjacima.

2. Pravopis treba biti trajan, a ne promjenljiv od izdanja do izdanja.

3. Pravopis treba biti logičan i što je moguće jednostavniji.

4. Pravopis treba biti sveobuhvatan sa što je moguće manje iznimaka.

Kad bi pravopis bio napisan prema tim kriterijima, vjerujem da bi se morfonologijska pravila usvojila dosljedno i striktno.

Navike je teško mijenjati i mnogi su instinktivno protiv promjena, ali kad uvide prednosti boljega pravopisa lakše će ga prihvatiti. Na tome treba raditi. Treba znati što se želi postići. Ako je korijenski pravopis nekima sada neprihvatljiv, to ne znači da nikad neće biti prihvatljiv i da ne treba na tome raditi. Kakav pravopis ćemo imati ovisi o nama samima. Zato treba izabrati dugoročni cilj i napraviti dugoročni plan potrebnih djelatnosti kako doći do cilja. Bez toga, ljudi će uvijek lutati dezorijentirani, djelovati na bazi osjećaja i emocija umjesto razuma i logike, i rasipati snage na male nesuglasice. Pravopis(i) će se i dalje mijenjati od izdanja do izdanja, a mi ćemo biti sve manje pismeni.

dr. Marijan Papich

Vancouver, Kanada

* Autor je doktor prirodnih znanosti, menadžer i konzultant.