Podbačaj domaćih

Podbačaj domaćih

Posljednja repriza opere Don Carlos Giuseppea Verdija u ovoj sezoni koju zagrebačko HNK ostvaruje u koprodukciji s Kraljevskom valonskom operom iz Liegea priređena je u ponedjeljak, 5. travnja. Bila je to također posljednja predstava s gostujućim pjevačima i pod vodstvom francuskoga dirigenta Daniela Liptona u nizu počevši od premijere 26. ožujka. Početna zamisao intendanta Mladena Tarbuka da angažmanom vrhunskih inozemnih umjetnika — dirigenta, redatelja, a jednako i niza pjevača koji su s tom operom već imali iskustva — omogući poboljšanje zagrebačkog opernog ansambla, dobila je mogućnost upravo u slučaju posljednjih dviju repriza da se ostvari u konfrontaciji domaćih sa stranim sudionicima. Premda smo već od prve izvedbe zaključili da prinos redatelja Jean-Louis Grinde neće biti od većega značenja, osobiti potencijali ležali su u radu s karizmatičnim dirigentom Liptonom i proslavljenim gruzijskim basom zvonkih dubina Paatom Burchuladzeom. Koliko će njihovi prilozi imati odraza na budući rad našeg ansambla, teško je predvidjeti, ali činjenica je da bez pomoći gostiju nije moguća dolična izvedba te iznimno složene Verdijeve partiture.

Dok smo govoreći o premijernoj postavi inozemnih gostiju polemizirali o kvaliteti talijanskoga tenora Maurizija Comencinija u naslovnoj ulozi (za sada jedinog tumača Don Carlosa u ovoj predstavi), njegova se kreacija u drukčijoj konstelaciji posljednje izvedbe doimala najuspjelijom, uz vrlo dojmljiva Burchuladzea, sada u ulozi sablasna Inkvizitora, kojemu ipak bolje odgovara kraljevski lik Filipa Drugog (kako smo ga mogli doživjeti na prve četiri predstave). Kraljevskog je dostojanstva u toj ulozi ovom prigodom nedostajalo u pokretima Nevena Belamarića, koji je, premda glasovno indisponiran, jasno uspio dramski opisati dileme svjetovnoga vođe. Također je scenski bolje nego pjevački funkcionirao još jedan domaći gost — bariton Armando Puklavec — koji je kao ključni lik Markiza Pose otkrio osobito lijepu boju u srednjem registru.

Među stalnom je postavom pjevačkog ansambla Zagrebačke opere osobitu muzikalnost i senzibilnost za atmosferu iskazala sopranistica Ivanka Boljkovac čiji je prenaglašeni vibrato ipak primjereniji za tumačenje dramskih karakternih likova. Nespretna raspršenost tona u glasu, problemi s intonacijom i neujednačenost boje u različitim registrima priječile su mezzosopranisticu Sofiju Ahmed da dostojno izvede zahtjevnu dionicu Princeze Eboli, dok su se čistim pjevom ograničenoga volumena jednokratno oglasile sopranistice Klasja Modrušan kao Tebaldo i Tamara Felbinger kao Glas s neba.

Najpouzdaniji zalog za budućnost Zagrebačke opere svakako je izvrsni mladi bas Luciano Batinić koji je kao Stari redovnik prijeteće oštrim glasom i pojavom ostavio dubok dojam na publiku.

Jana Haluza Lučić