Onaj koji izmiruje svijetove

Onaj koji izmiruje svijetove

Za sve te uloge netko bi danas mogao reći da su imale zajednička šminkerska obilježja, no nekada kao da je postao specifičan žanr kojemu je bio potreban upravo Ustinov

Prije nekoliko dana u osamdeset i drugoj godini života preminuo je britanski glumac, redatelj, dramatičar ruskog podrijetla Peter Ustinov i time se jedna priča iz povijesti filma privela kraju.

Rodio se 1923. u obitelji naturaliziranoga Britanca ruskoga podrijetla. Sam, taj podatak vraća nas u doba jednog ne etničkog nego klasnog čišćenja, kako se dogodilo nakon Oktobarske revolucije. U najkraćim crtama, mnogi su žitelji Rusije tada emigrirali, a učinili su to jer se ili nisu mogli saživjeti s novim vremenom ili nisu htjeli podnositi deklasiranost, a osim toga, u tom vremenu takvima nije bilo teško ni izgubiti glavu. Neke od tih izbjeglica posvetile su se filmu, neki su se i organizirali pa su im Bard#che i Brasillach u Povijesti filma posvetilii kraće poglavlje: Le cinéma des émigrés.

Ruski emigranti i hrvatski film

Neki od tih bjegunaca stigli su i do nas i od 1920-ih davahu veliki prinos nastanku i razvoju hrvatskoga filma. Tako se inž. Aleksandar Gerasimov (1894-1977) zaputio noćnim vlakom prema Njemačkoj, no između Vinkovaca i Zagreba u noćnom mu vlaku otuđiše sav novac i, nemajući izbora, iskrcao se u prvome većem mjestu, a to je bio Zagreb. No, gore su se stvari na toj pruzi dogodile jednom junaku romana Agathe Christie, a umalo su se dogodile i Jamesu Bondu (Iz Rusije s ljubavlju), odnosno, ova priča ima happy end jer se Gerasimov snašao u Zagrebu, počeo se baviti filmom i, štoviše, jedan njegov film iz 1933. — o turopoljskoj zadruzi — dobio je prvu nagradu na festivalu antropološkoga filma u Firenci 1960. godine!

No, Gerasimov nije bio jedini koji se skrasio u bijelom gradu, samo što nas ostali ne nadariše dramatičnom pričom. Dakle, vrijedan je bio prinos snimatelja A. J. Bazarova-Bukovečkoga (1882-1936), koji je, među ostalim, snimio hrvatsku seosku svadbu kojom se otvorio rad novih prostora zagrebačkoga Filmskog centra. Sergije Tagatz (1889-1973) snimio je naše prve (nažalost izgubljene) crtane filmove, a A. Vereščagin (1885-1963) tek kraće se zadržao u Zagrebu jer se za stalno nastanio u Sarajevu. Jedan od potomaka tih došljaka bio je i Aleksandar F. Stasenko (1933-1990), koji je itekako zadužio naš dokumentarizam. I, kao što vidimo, dio ih je dočekao 1945: ono pred čime su bježali 1920-ih sada ih je sustiglo u novom domicilu.

Ruski emigranti i francuski film

Već ovo nekoliko imena upućuje na pomisao koliko je tek Rusa moglo stići u druge zemlje. Barem, što se filma tiče, najviše ih je, čini se, stiglo u Francusku i tamo su oni osnovali tvrtku Albatros u nekadašnjim Méli#sovim studijima u Montreuilu. I tako, uključivši i nekoliko ranije pristiglih nastala je u Francuskoj cijela kolonija. Bili su se tamo okupili majstori animiranoga filma A. Alexéieff, L. Starevitch, redatelji S. Guitry, D. Kirsanoff, F. Ozep, A. Volkov, Turžanski, J. A. Protazanov, koji će se vratiti u SSSR, i glumac I. Možuhin što će se također vratiti u SSSR. A nakon Drugoga svjetskog rata važnu ulogu odigrat će potomci: redatelji R. Vadim, R. Hossein, glumci M. Vlady, M. Meril, S. Pitoëf, L. Terzieff i dr. A sigurno smo mnoge ispustili!

U izbjeglištvo većinom su odlazili oni koji su si to mogli priuštiti, a to su većinom bili školovani ljudi, od kojih su neki već imali karijere u Rusiji. Pored toga, Rusi od kraja 19. stoljeća imaju i ugled, napose u Francuskoj, ugled darovitih pisaca, plesača, glumaca, pjevača, redatelja, uopće hudožestvenika raznih vrsta. Dakako, oni su i egzotika, osvježenje na stalno umornu Zapadu koji traži injekcije silovitih strasti, iskre anarhizma, slavensku dušu, mistiku stepe. Utječu i na popularnu kulturu, postaju dijelom francuskog etosa i tako, kako ustanovljuje Colin Crisp u knjizi Genre, Myth, and Convention in the French Cinema, 1929-1939 (Bloomington, 2002), likovi Rusa bijahu, dakako nakon likova Francuza, najrasprostranjeniji u francuskim filmovima između 1935. i 1938. godine.

Umjetnička darovitost

No, vratimo se povodu — Peteru Ustinovu. Rusa, barem onih koji će se posvetiti filmu, u Veliku je Britaniju, čini se, stiglo znatno manje nego u Francusku. Sam je Ustinov već rođen u Velikoj Britaniji, njegovi su se većprije revolucije udomili u Albionu. No, poliglot Peter Ustinov, koji zna i ruski, funkcionira u svijetu kao Rus, to više što predodžba u njemu kao britanskom glumcu blijedi zbog nastupa u filmovima raznih zemalja, najviše u holivudskim filmovima.

Ustinov je bio glumac, romanopisac, dramatičar, redatelj, televizijski zabavljač; on kao da utjelovljuje neku opću umjetničku (rusku) darovitost, ali i svestranost koja je nekima dostatan razlog da ga etiketiraju kao svaštara i eklektika. Režirao je osam filmova, od kojih je jedan izrazito nostalgijski (adaptacija vlastite drame Romanov i Julija), a jedan i iznimno uspio — Billy Budd (1962) prema Hermanu Melvilleu. Zapamćeniji je, međutim, kao glumac, i to u prividno različitim filmovima. Naime, njihova radnja većinom se zbiva negdje drugdje i nekad, a u tim filmovima i on je netko drugi, djeluje kao osoba koju vjerojatno nećete sresti čak i ako se radnja filmova zbiva ovdje i sada.

On je melankolični Neron u Quo Vadisu (1951), cirkuski impresarij Lole Montez u istoimenom M. Ophülsovom filmu (1955). Oscare za epizodnu ulogu dobio je za Spartaka (1960) S. Kubricka kao gazda i instruktor gladijatora i za Topkapi (1964) J. Dassina kao sudionik krađe smaragdima optočenoga bodeža u muzeju u Carigradu. Nadalje, triput je bio Pirot, u filmu Beau Brummell (1954) bio je princ od Walesa, a vidjeli smo ga i u drevnom Egiptu (Sinuhe Egipćanin, 1954), među špijunima (Špijun H.-G. Clouzota, 1957) teško odredive nacionalnosti, u Loganovu bijegu (1976) M. Andersona među bićima iz neke tužne budućnosti, u Engleskoj 18. stoljeća kao legendarnog dr. Samuela Johnsona — uloga u TV-filmu za koju je dobio nagradu Emmy.

Dobričina

Za sve te uloge netko bi danas mogao reći da su imale zajednička šminkerska obilježja, no nekada kao da je postao specifičan žanr kojemu je bio potreban upravo Ustinov. Dok se danas radnja filmova — ukoliko se ne zbivaju u realnim ambijentima današnjice — zbiva bilo gdje, bez stege povijesnoga vremena, a i realnog prostora, nekada, aproksimativno od pobjede boje i širokog platna početkom 1950-ih, film je postupno širio kartu svojih prostornih i vremenskih zanimanja u poznatom, ali u filmu još neviđenu svijetu, a unutar takvih u filmu tek otkrivanih svjetova često se našlo mjesta za Ustinova. Debeljuškast, debeo, pa vrlo debeo — kako su se već stvari razvijale u tom pogledu, bio je lica djetinjega izraza, pa je djelovao simpatično i u antipatičnim ulogama, odnosno nikako se nije mogao izbrisati dojam da je zapravo dobričina. I u ljude kakav je, na primjer, bio Neron on je udahnuo nešto sjete, mladomu princu od Walesa umor od života, mnogim likovima crtu razigranosti, negativcima autoantipatiju.

Zbog posebnosti izgleda, još više zbog izražaja melankolije, on je kao nekakav trajni i svudašnji stranac pripadao svim ambijentima i vremenima. I uvijek se snalazio s karakterističnom nonšalantnošću i flegmatičnošću, ali i jednakom suverenošću, pa je zapravo postao kozmopolit filma, onaj koji izmiruje svjetove. Britancima je bio prihvatljiv za dobivanje počasnoga plemstva, u Organizaciji ujedinjenih naroda za ambasdadora dobre volje. Eh, takav glumački tip ne postoji u današnjem filmu, što znači da ga svijet možda i ne treba, iako se taj isti svijet najčešće drukčije izjašnjava.