Nedostatak naboja

Nedostatak naboja

Preveliko ustrajavanje na reduciranome scenskom pokretu i pripovjedaču učinilo je da inače izvrsno odabran usporeni tempo predstave povremeno prelazi u nenamjernu pasivnost

Processo a Volosca (Proces Voloskom), predstava riječke Talijanske drame, na pulskom je gostovanju 1. i 2. travnja u gledalište Istarskoga narodnog kazališta privukla mahom stare gradske talijanske obitelji. Fenomen kazališne publike koju u teatar ponajprije vuče osjećaj pripadnosti entitetu (a takve publike ima u Istri, Primorju, Zadru, Daruvaru), kulturološke je naravi i bilo bi dobro da mu kazališni teoretičari i sociolozi posvete više pozornosti. Riječ je o tomu da upravo ta publika redovito stvara poseban odnos s ansamblom na pozornici, bez obzira na vrijednost pojedine predstave, a osjetiti takvu kazališnu atmosferu izniman je doživljaj. Processo a Volosca Franca Veglianija nije ispraćen burnim ovacijama, nego s dubokim razumijevanjem i prihvaćanjem viđenoga, sasvim u skladu sa sentimentalnim ugođajem predstave.

Dvočinka Proces Voloskom u režiji Nine Mangana nastala je prema istoimenome romanu Franca Veglianija, objavljenu 1958. Književni opus tršćanskog autora, rođena 1915. u krčkoj obitelji Sinković, slabije je poznat izvan esulske zajednice. Vegliani je djetinjstvo proveo na Krku, gdje je njegov otac u razdoblju vladavine fašizma morao promijeniti prezime, jer je radio na sudu. Upravo su ti biografski detalji bitni za roman Proces Voloskom, jer su tematska okosnica djela, jednako kao i kazališne predstave Talijanske drame riječkoga HNK-a. Vegliani je oslikavao malenu multietničku zajednicu Volosko u razdoblju između dva svjetska rata kroz sudski proces četvorici mladića što su počinila zločin. Prastara i bezizlazna bijeda talijanske i hrvatske otočke sirotinje, pitanje društvene uvjetovanosti zlodjela, pitanje sučeve savjesti i emocija djevojke koja jedina nije okrenula leđa okrivljeniku — to su središnja pitanja predstave koja pred publiku postavlja šesnaestočlani glumački ansambl, redatelj Nino Mangano i adaptator romana Gianfranco Sodomaco. Uz članove Talijanske drame nastupilo je i nekoliko glumaca iz Italije. Luigi Marangoni u ulozi Borisa, osuđenika na smrt, Giulio Di Benedetto u ulozi pripovjedača Franca, Andreja Blagojević kao strastvena Giovanna, Borisova djevojka, Claudio Trionfi kao sudac Way, kao nositelji većih uloga bili su usklađeni u igri s ostatkom ansambla. Klasičan redateljski koncept Nina Mangana pokazao se dobrim izborom u realističnome prikazivanju tjeskobne i klaustrofobične atmosfere vremena tridesetih, a pun uspjeh postigao je u vizualnom i glazbenom segmentu predstave. Scenograf Mirco Rocchi izvrsno je riješio prostore krojačnice gdje se mještani svakodnevno okupljaju, sirotinjske bolesničke sobe, bordela, sudnice, trga, groblja — davši svojim iznimnim shvaćanjem i osjećanjem scenskoga prostora pravi omjer informacija, asocijacija i emocija. Taj iznimno ozbiljan rad, vrstan u mišljenju i realizaciji, skladno se nadopunio s kostimima Sandre Dekanić, koji su dosljedno oživili razdoblje art decoa u najsiromašnijih njegovih pripadnika.

Slabiji segment predstave nedovoljno je usklađena fragmentarna dramaturgija komada s Manganovom režijom, a posljedica toga nesklada odrazila se na glumcima. Nedostatak naboja između ljubavnoga para, preeksplicitan kor, preveliko ustrajavanje na reduciranome scenskom pokretu i pripovjedaču učinilo je da inače izvrsno odabran usporeni tempo predstave povremeno prelazi u nenamjernu pasivnost. Ti problemi spriječili su da Proces Voloskom bude u potpunosti uvjerljiv i živ komad koji nas se tiče i danas.

Dubravka Lampalov