Mirisni jabučni pjenušac

Mirisni jabučni pjenušac

U Hobertovoj izvedbi nema pretencioznosti ni napadnih univerzalnih poruka, njegov životni nazor predočen je nenametljivo, uklopljen u vješto ispričanu priču

Koliko su zapravo domaći filmoljupci upoznati s recentnom švedskom kinematografijom? Osim najslavnijeg i najstarijeg živućeg švedskog redatelja Ingmara Bergmana, koji povremeno režira za televiziju, vjerojatno poznaju najvažnija ostvarenja veterana poput Jana Troella, Vilgota Sjömana i pokojnoga Boa Widerberga. Očito je da najpoznatiji mladi švedski redatelj Lukas Moodysson (Zajedno, Lilja 4-ever) osvaja gledatelje daleko izvan granica domovine, ponajviše zahvaljujući dojmljivim obradama problema mlađe populacije. No, što je sa srednjim naraštajem?

Među zanimljivijim pripadnicima tog naraštaja svakako je Richard Hobert (rođen 1951), redatelj niza filmova u kojima prati dogodovštine istih likova. U ljubavnoj priči Jesen u raju (1995) umirovljeni frizer (Sven Lindberg) zaljubljuje se u vršnjakinju i susjedu (Mona Malm), najbolju prijateljicu svoje nedavno preminule supruge. Njegov sin glazbenik (Göran Stangertz) to ne odobrava, iako osobno ne može predstavljati moralni uzor jer vara svoju trudnu zaručnicu (Camilla Lundén) s prijateljicom iz djetinjstva. Otac postupno uviđa da svoje ljubavne probleme neće moći riješiti glatko i brzo kako je zamislio, a sin mora odabrati između obitelji i neodgovorna života kojemu je sklon.

Sudbine kojima se Hobert bavi nisu osobita tematska novost. Nadmetanje među pripadnicima različitih generacija, problemi s kojima se ljudi suočavaju u bračnom životu i sklonost nedopuštenim seksualnim izletima pripadaju u najpoznatije i najstarije tematske preokupacije redatelja i pisaca. No, zanimljiv je način kojim Hobert pristupa njihovoj obradi. Njegovi junaci žive u mjestu poznatu po bogatu urodu jabuka, mještani rade mirisni jabučni pjenušac, a održavaju i festival posvećen tom ukusnom voću. Ne začuđuje što se u takvu okružju nešto učestalije odvijaju preljubi i seksualni prekršaji, budući da jabuka oduvijek navodi na grijeh. No, Hobertovi junaci ipak neće doživjeti sankcije dramatičnih razmjera, niti će redatelj previše ustrajavati na biblijskim motivima, iako bi se iz naslova mogle izvući slične konotacije.

Plodnost i obilje

Jabuke i stabla u njegovim kadrovima prije će asocirati na plodnost i obilje života, boje rane jeseni stvaraju pozadinu prožetu ljupkošću i toplinom nedirnute prirode. Priroda u njega nije predstavljena kao nemilosrdni i nezaustavljivi mehanizam, sustav koji se reproducira stalnim uništavanjem i stvaranjem, ne obazirući se na sudbine pojedinih protagonista. Priroda je u Hobertovu filmu prijateljska, topla i podatna. Takvo ozračje neizbježno prožima i životne sudbine njegovih likova. Njihovi ishitreni postupci, bez obzira koliko djelovali neozbiljno i neodgovorno, ponekad čak okrutno, najzad će ipak biti primljeni s razumijevanjem i dobrom voljom najbližih, a oni će dobiti priliku da potpuno promijene svoje ponašanje i opravdaju pridobiveno povjerenje. Motiv opraštanja izraženiji je od motiva progona i kažnjavanja, a takvo stajalište na određeni način svjedoči o humanističkom poimanju ljudskog života. Unatoč tome, u Hobertovoj izvedbi nema pretencioznosti ni napadnih univerzalnih poruka, njegov životni nazor predočen je nenametljivo, uklopljen u tečnu i vješto ispričanu priču. Čak i kad pojedini likovi iznose neosporne životne istine, to je izvedeno prikriveno i gotovo neopazice, uvijek u sjeni filmske naracije. Riječ je o šarmantno uobličenoj cjelini koja uspješno dovodi u sklad ljude s divnom prirodom kojom su okruženi.

Elvis Lenić