Minorizacija pojedinca

Minorizacija pojedinca

Murray Edelman, Konstrukcija političkog spektakla, prev. Rajka Rusan-Polšek, Politička kultura, Zagreb, 2003.

Murray Edelman (1921-2001) jedan je od utjecajnijih proučavatelja političke znanosti u Americi. Hrvatskoj se publici predstavlja četvrtom knjigom, koja je ujedno i njegova prva knjiga prevedena u nas. U središtu njegova interesa nalazi se komunikacija, odnosno jezik i način na koji se konstruira politička zbilja — političari po njegovu mišljenju više vremena troše pričajući nego djelujući.

Gledanje na politiku

Edelmanova prva knjiga, Simbolička upotreba politike (1964), koja je postala klasik, zacrtava put razmišljanja koji će pratiti cijeli svoj život: simbolička politika, politički jezik i subjektivna strana politike i moći. Zanima ga kako se u politici formira i održava značenje, te kako se različite interpretacije tog značenja mogu iskoristiti i za dobro i za zlo (bilo da je riječ o događaju, osobama ili institucijama). Teorijski okvir u kojem se kreće Edelman zacrtan je misliocima poput Jacquesa Derridaa, Kenetha Burkea, Jeana Baudrillarda te Michela Foucaulta, pa se njegov rad može opisati kao pokušaj prenošenja poststrukturalističkog problema nestabilnosti značenja na političko područje. Edelman je jedan od rijetkih mislilaca u Americi koji odstupaju od uobičajenoga racionalno-biheviorističkog gledanja na politiku (demokraciju), po kojem onaj tko je informiran o politici »može učinkovito štititi i promicati vlastite interese i opći interes«. Za Edelmana ta pretpostavka uzima zdravo za gotovo svijet činjenica čije se značenje može nepobitno odrediti i svijet ljudi koji racionalno odgovaraju na te činjenice. No, »u politici niti jedna od tih premisa ne stoji, što je zaključak koji povijest uvijek ponovo potvrđuje«.

Za Edelmana se svaki događaj može interpretirati na više načina, odnosno, ne postoji samo jedno fiksirano značenje i samo jedno tumačenje tog značenja, nego se neka materijalna utemeljenost određuje ovisno o ideologiji (interesima) onoga tko je tumači. Politički jezik koji se rabi želi se prikazati kao smisleni skup određenih termina, iako je njegova osnovna karakteristika dvosmislenost, odnosno, kao i bilo koji jezik, on je određen tragom, obilježjem nekog termina da u sebi sadrži značenja drugih termina, pa tako omogućuje povezivanje problema na sumnjiv i upitan način.

Dvosmislene tvrdnje

Knjiga Konstrukcija političkog spektakla nastavlja razvijati probleme nekonzistentnosti značenja, jezika i interpretacije događaja te razmatra kako se u politici stvaraju spektakli. Politički spektakl sastoji se od tri ključna elementa, a to su problemi, politički vođe i neprijatelji. Problemi su dvosmislene tvrdnje čije značenje ovisi o poziciji onoga tko ih promatra, odnosno skupini, pa je tako npr. nacionalna sigurnost različiti problem za svaku skupinu koja je uključena, odnosno nije isti za potencijalnog regruta i za korporaciju koja državu opskrbljuje naoružanjem. Politički vođa služi za skretanje promatračeve pozornosti s razmišljanja o blagostanju na konstruirane događaje, a to se postiže stvaranjem dojma da su vođe od ključnog značenja, a ne da služe samo odražavanju »strukturalne mogućnosti vremena«. Konstrukcija političkog neprijatelja služi kao emocionalna komponenta u političkom spektaklu, jer Drugi izaziva strasti, strahove i nade. Stvaranje unutrašnjih neprijatelja funkcionira kao svojevrsni cement postojećih društvenih odnosa tako što ne dopušta jedinstveno dovođenje u pitanje postojeće strukture moći, nego stvaranjem podjela i neprijateljstava ojačava klasne podjele.

Edelman se, shvaćajući politiku kao komunikaciju, mora dotaknuti i medija, pa je tako za Edelmana kriza politički čin, odnosno kreacija jezika koji se koristi za njezino oblikovanje, a ne puko prenošenje činjenica. Konstruiranje političkog spektakla stimuliraju vijesti, a metode kojima se pritom služe su npr. dramatizacija, simplifikacija i personifikacija. Vijesti šire informacije o događajima koji nisu ni od kakve ili male važnosti za naš svakodnevni život, a pritom isključuju iz svog diskursa druge priče koje su od vitalnog značaja, što je posljedica različitih interpretacija istog događaja. Svaki incident (koji bi inače prošao nezapažen) moguće je pretvoriti u krizu, a Edelman nam za to daje primjer iz 1974. (vrlo sličan suvremenoj krizi ptičje gripe) kada je stvorena kriza zbog mogućeg širenja svinjske gripe, iako se slični znakovi u drugim godinama smatraju rutinskima.

Bespomoćni promatrač

Zašto se krize uopće stvaraju? Koji je smisao stvaranja spektakla? Ono što nam Edelman želi reći jest da je zadaća političkoga spektakla prikriti svoju diskurzivnost i kontingentnost, i uvjeriti nas da su problemi koje nam predlaže stvarni i od presudnog značenja. Politički spektakl služi za održavanje statusa quo tako da nas stalno drži u strahu i neizvjesnosti od budućnosti, i pri tome skreće našu pažnju od socijalnih i ekonomskih analiza. U pozadini političkog djelovanja ne postoje objektivna značenja na koje političari reagiraju, već se iz mase događaja biraju ona koja služe promicanju trenutnih interesa subjekata koji se nalaze na političkoj sceni. Onaj tko ne sudjeluje u politici sveden je na pukog bespomoćnog promatrača tog spektakla, čija se participacija sastoji u izlaženju na izbore i davanje potpore državnim akcijama koje ne odobravaju i koje ne mogu nadzirati.

Edelman postavlja pitanje da li političari i elite namjerno iskorištavaju opisane procese, odnosno da li je na djelu svojevrsna teorija zavjere kojom bi se održali na položaju. Ponekad to čine svjesno, smatra Edelman, ali češće je riječ o Gramscijevu modelu hegemonije, odnosno nesvjesnu prihvaćanju postojećih mogućnosti djelovanja kao jedine racionalne mogućnosti. Simbolički univerzum u kojem se pojedinac kreće čini se kao jedini mogući i opravdani (kao što nam to npr. pokazuju Berger i Luckman u Konstrukciji političke zbilje),

Konstrukcija političkog spektakla na vrlo trijezan način oslikava procese koji se odvijaju u pozadini politike, i iako će se nekomu učiniti da je Edelmanov stav možda ciničan jer je ulogu pojedinca u politici sveo na najmanju moguću mjeru (samo participiranje na izborima), njegova vjera u demokraciju nije upitna. On, kao što kaže Ivan Šiber u pogovoru, ne osporava važnost same političke djelatnosti, iako se mora priznati da ni sam Edelman nije sasvim uvjeren da se može pobjeći ideološkom okviru koji stvara politički spektakl. Naime, mogući izlaz od uključivanja u konvencionalnu ideologiju nalazi se u odbijanju da se bilo koji tekst ili diskurs prihvati kao vrhunaravan (odnosno da se prihvati teza o »kraju velikih narativa«, ili Rortyjeva koncepcija »ironije«), tj. da se omogući postojanje više raznovrsnih stvarnosti koje mogu međusobno biti kontradiktorne. Da li je to zaista i moguće ostaje upitno, jer »odlučujuća promjena iziskuje borbu utemeljenu na nadi, ali čak i borba koja je uspjela slomiti etablirane institucije, običaje i pretpostavke, nije vila učinkovita na duži rok«.

Slaven Mihaljević