Madame Bovary iz Getroa

Madame Bovary iz Getroa

Kad Dobra djevojka ne bi bila uvrnuta komedija karaktera, nego film noir, što ona na neki način i jest, Holden bi bio femme fatale, a Justine naivčina iz srednje klase

Nije samo Charlize Theron pokušala učiniti sve da dokaže pred kamerama svoju važnost i ispere sa sebe nevažnu glumačku prošlost. Nešto slično pokušavala je u Dobroj djevojci učiniti i megauspješna Jennifer Aniston alias Rachel Green, zvijezda popularnoga sitcoma Prijatelji, konzumentima tabloida poznatija kao gospođa Pitt, ne bi li nam dokazala da nije samo ikona koja se voli nabacivati televizijskim manirizmima, nego i prokleto dobra glumica. Samo što za razliku od Theron, koja je za svoju transformaciju iz ljepotice u zvijer potrošila dvije boce peroksida, jedno umjetno zubalo i mnogo duhovne taštine, Aniston je bio dovoljan samo par vrećastih traperica i limenka piva da bi se od TV-zvijezde s viškom kalkulirana nazalnog prenemaganja i manjkom spontanosti transformirala u odličnu glumicu. Ona je Justine, frustrirana teksaška supruga, izgubljena u svijetu idiota, primitivaca i fundamentalističkih katolika koji nude lažna spasenja. Portretirana je kao neka vrsta Emme Bovary iz Getroa. A njezin Leon Dupuis mladi je blagajnik Holden, koji se ne odvaja od džepnog izdanja Lovca u žitu. No, scenarist filma Mike White očito nema previše povjerenja u teksaški obrazovni sustav, jer Justine nikad nije čula za J. D. Salingera, iako je jako ponosna da može dati svoj nemali prinos Holdenovim adolescentnim nemirima, jer je i ona neshvaćena poput njega.

Domino efekt očaja

No, Artetina ironična filmska balada o zabranjenoj ljubavi, koja se tradicionalno konzumira u trošnim plastičnim motelima u čijem je imenu uvijek ugašeno jedno neonsko slovo, ubrzo se pretvara u tipičnu sveameričku priču o zločinu, nasilju, ucjeni, opsesiji i izdaji. Riječ je, dakle, o sastojcima koji nisu odveć originalni. No, lažnu iskrenost na kojoj počiva autorov nesretni sretni završetak, pobijaju riječi prekrasne balade Gilliana Welcha Railroad Bill na odjavnoj špici. To je završni glazbeni broj iz filma u kojem nema izlaza. Filma koji bi bio još bolji da nije toliko ponosan na svoju snobovsku nezavisnost, čiji Sundance-klišeji počivaju na uvijek istim provincijskim suburbijama, uvijek istim kućicama u nizu i uvijek istom domino-efektu očaja i beznađa.

Onima koji su se već upoznali s Artetinom iščašenom autorskom prošlošću (Chuck & Buck, Star Maps, plus neke od ponajboljih epizoda kultnog TV-serijala Dva metra pod zemljom), takvi motivi nisu nikakva novost. No, premda je, za razliku od autorova ranijeg koketiranja s homoerotskim predmetima čežnje i podivljavlim strastima, naglasak sada stavljen na heteroseksualnu vezu, Arteta se posredno poigrava zamjenom spolnih uloga. Jer, kad Dobra djevojka ne bi bila uvrnuta komedija karaktera, nego film noir, što ona na neki način i jest, Holden bi bio femme fatale, a Justine naivčina iz srednje klase. Noarovske aluzije podgrijavaju i dva maestralna glumca iz sjene, zlobni Tim Blake Nelson i čudesni John C. Reilly, kojemu je nakon Sati i Chicaga ovo već treći film zaredom u kojem portretira bedasta supruga dobričinu (ovdje još i stalno napušena), od kojeg žene bježe glavom bez obzira, u zločin, u samoubojstvo i u preljub. Ipak, film krade divlji pogled žestokog Jakea Gyllenhaala, jednog od trenutno najintrigantnijih američkih glumaca mlađe generacije.

Dragan Rubeša