Vijenac 264

Film

DVD: Donnie Darko, red. Richard Kelly

Lunarni demon

Hekatin ikonografski pratilac, jedan od nastavljača lunarnog bestijarija, veliki opsjenar (trickster) — zec, javlja se u svim mitologijama, vjerovanjima i narodnim predajama. U Kellyjevom debitantskom dugometražnom filmu (imenovan kao Frank), zec je također biće ktonsko-noćnih konotacija, posrednik između svjetova, zloguki prorok apokalipse koja nastupa za 28 dana (mjesečev ciklus, umiranje poradi ponovnog rođenja) — posve daleko od slike uskršnjeg zečića.

DVD: Donnie Darko, red. Richard Kelly

Lunarni demon

slikaHekatin ikonografski pratilac, jedan od nastavljača lunarnog bestijarija, veliki opsjenar (trickster) — zec, javlja se u svim mitologijama, vjerovanjima i narodnim predajama. U Kellyjevom debitantskom dugometražnom filmu (imenovan kao Frank), zec je također biće ktonsko-noćnih konotacija, posrednik između svjetova, zloguki prorok apokalipse koja nastupa za 28 dana (mjesečev ciklus, umiranje poradi ponovnog rođenja) — posve daleko od slike uskršnjeg zečića. Ovdje on biva umno filtriran produkt nezdrave, egzaltirane i potisnute imaginacije jednog adolescenta — Donnieja Darka, te time i priviđenje, medij koji Darku pokazuje budućnost putem ektoplazmičkih supstanci — minijaturnih vremenskih staza; i daje mu nadu za putovanja kroz vrijeme — zapravo traganje za moralnom i metafizičkom svrhom univerzuma. No gledatelji ostaju u nedoumici, i to do samog kraja filma; pitajući se je li junak istinski vidjelac ili pak deluzorno-psihotična osoba s halucinacijom demonskog zeca koji govori i proriče, i koja sve dublje upada u mentalnu nestabilnost; gubitnik ili junak; a možda samo problematičan i zbrkan srednjoškolac.

Kelly briljantno koristi motiv zadiranja u sve dublje i dublje nesvjesno (hipnotizerska terapija vršena nad junakom, skrivena srž pod blagodatima srednje klase), kroz njega povezujući — na relaciji civilizacija-životinja (kao atavizam praiskonskog nesvjesnog) strah ove prve od elementarnog života druge, realiziran kroz težnju kontroliranja i dominacije nad silama koje su u počecima svijeta bile djelotvorne i pozitivne, a sada su tabu (ostaci animističkih vjerovanja). Naime, kolektivno sjećanje proces je podložan permutacijama i preispitivanjima, a ne konačan i fiksan odgovor, poručuje autor. Otud možda i neobično finale (kojemu se počesto spočitava nerazumljivost?!); no u cjelini je film izuzetno ostvarenje koje umješno balansira fantastiku, horor i psihološku dramu; likovi nikad ne klize u formule, sporim ritmom daje se prostor naraciji; montaža je maestralna, a uporaba specijalnih efekata, s obzirom da je riječ o indieju, prvorazredna i posve u službi priče. Redatelj/scenarist Kelly građu tretira ne samo ozbiljno, nego i metodično, pokazujući kako smisao, tako i senzibilnost k populističkom jednako kao i prema neusiljenom artu, kreirajući jedno od najoriginalnijih djela recentne američke kinematografije.

TV: Volim te, ne volim te (I Love You, I Love You Not), red. Billy Hopkins

Tratinčica i utezi

slikaPrije drama o sazrijevanju negoli tipična romansa, Volim te, ne volim te propitkuje kako teme nasljeđa i korijena, tako i mladenačku ljubav. I dalje najpoznatija kao prosječna/tipična, pobunom vođena tinejdžerka Angela Chase iz odlične TV-serije I to mi je neki život, mlada glumica Claire Danes — iako daleko od toga da je nedarovita, ipak bi za nadgradnju i plasman svoje darovitosti trebala pažljivije birati projekte.

Ovdje je srednjoškolka znakovita imena Daisy (tratinčica — cvijet najpoznatiji po simbolici igre voli me, ne voli me) — moderna Ana Frank, koja se nalazi rastrgana između ljubavi prema najpopularnijem dečku u školi (Jude Law) i bakinim pričama o vlastitim tegobama koje je kao mlada Židovka pretrpjela za vrijeme holokausta. Međutim, koliko god bila dobronamjerna ideja o podvlačenju sličnosti između unuke i bake (flešbekovima s Nanom u Clairinu obličju), ona je uistinu kap koja prelazi čašu eksplicitne simbolike i fuzijskog patchworka svega i svačega, a što se u Volim te, ne volim te stalno pokušava nagurati. Naime, motiv holokausta, kojim se po svemu bezazlenoj priči nastoji dati na težini, istu samo potapa i zamara, te umjesto da ostane ono čemu je najviše nalik — skromna i perolaka zabava za televizijsko poslijepodne, nepotrebno se opterećuje zalaženjem u zone koje ne zna uravnotežiti s ostatkom građe, ostajući se valjati u gotovo sramotnu rezultatu želje da bude mnogo toga odjednom. Krivnja, dakako, leži kako u redateljskoj nekompetentnosti, tako i u nefokusiranosti scenarija, koji je po vlastitoj drami napisala Wendy Kesselman. Dignitet i elegancija Jeanne Moreau kao bake (Nane) pritom spašavaju film, koji bi bez nje bio gotovo negledljiv (osim za najgorljivije obožavatelje glavnih glumaca). Čak i za široku publiku.

Katarina Marić

Vijenac 264

264 - 15. travnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak