Luckasta menažerija

Luckasta menažerija

Balog na ready-made platna smješta svoju menažeriju — mačke, ovčice, goveda, magarce, muhe... Poneke životinje kao da su poispadale iz slikovnice — smiješne njuške gledaju nas katkad tupo, katkad začuđeno ili se pak kese. Slikar se služi jednostavnim formama jako naglašenih kontura — debelim, crnim linijama odvajaju se od pozadine

Na spomen imena Zvonimira Baloga prvo nam na um padaju pojmovi — književnik, pisac, pjesnik (ponajprije) dječji, specifična smisla za humor i zaigranost koje spretno provlači djelima, podjednako prihvaćena u književne kritike, sastavljača lektire (prednjači sa šest knjiga obvezatne školske lektire), te u publike, sastavljene od malih i velikih limača. Ne znam za ostale, ali ja svoj dobri odgoj podosta dugujem vjerojatno najboljem i najzabavnijem bontonu na svijetu — Kako da ne postanem klipan/ica u 100 lekcija.

Bestijarij u kompletiću: pero i kist

Nedavno je Zvonimir Balog pokazao da nije samo vrstan majstor pera (što znaju svi), nego da je podjednako vješt kad na papir ne sipa riječi, nego se na njemu igra kistom i bojama. Iako njegova slikarska karijera traje podjednako dugo kao i ona literarna, u sjeni je te druge (posve neopravdano), te je više ljudi koji su u stanju odrecitirati njegove stihove nego onih koji ga prate kao kompletna umjetnika. Tako je Zvonimir Balog završio Školu primijenjenih umjetnosti, slikarski odjel, a na Pedagoškoj akademiji diplomirao je grupu likovne umjetnosti. Doista, u hrvatskoj umjetnosti pisci slikari nisu rijetki. Neki su se i školovali kao likovnjaci (Fadil Hadžić, Ivan Kušan), a neki su poslije poželjeli svoju kreativnost proširiti i na taj medij (Luko Paljetak primjerice).

Od 18. ožujka do 4. travnja u galeriji Ulrich Balog je stavio svoj ciklus od četrdesetak radova, pod naslovom Moje drage životinje. Riječ je o djelima nastalim povremeno između 1997. i 1999. (manjeg formata) te potkraj 1999. i početkom 2000. godine. Kao da je povezanost s riječju prejaka, te je većina radova nastala oslikavanjem u kombiniranoj tehnici stranica »Vjesnika«.

Podloga je ispala prikladna, pogotovo zbog nenametljivosti grafičkoga sloga i popratne slikovne građe. Također, riječ je o dnevnim novinama duge tradicije, koje su uspjele u medijskom kaosu oduprijeti se kaosu i sačuvati odmjerenost. A svatko tko se i jednom borio s njihovim formatom, posjetom izložbi zasigurno je našao zadovoljštinu, i još jednom shvatio da ništa nije slučajno, pa čak ni veličina novinskih stranica.

Životinjske (i ljudske) zvjerke...

Balog dakle na ta ready-made platna smješta svoju menažeriju — mačke, ovčice, goveda, magarce, muhe... Poneke životinje kao da su poispadale iz slikovnice — smiješne njuške gledaju nas katkad tupo, katkad začuđeno ili se pak kese. Slikar se služi jednostavnim formama jako naglašenih kontura — debelim, crnim linijama odvajaju se od pozadine. Ekspresiju postiže hipertrofiranjem glavnih izražajnih organa (ljudi i životinja), očiju i usta, odnosno gubica. Na nekim radovima koristi se prigušenom akromatikom — crnom i bijelom koje se prelijevaju u sivu, a na drugima pojačava intezitet boja (plave, crvene, smeđe, oker) koje prate isto tako siloviti potezi. Katkad uvodi podtemu finoga crteža koji minucioznošću dodatno kontrastira sumarnom prikazu životinja. Kao što varira boje, tako nam Balog pokazuje raznolikost emocija svoga bestijarija — od umiljatih, simpatičnih (i karikaturalnih) do grotesknih i prijetećih mutanata (na primjer mačka muha) i antropomorfnih čudovišta. Tu su i potpuno crne spodobe sa sabljama, koje nas minimalističkom, ali uvjerljivo zastrašujućom pojavom podsjećaju kako je ponekad mala razlika između čovjeka i zvijeri te da se u umjetnikovu životinjskom carstvu nije bez razloga našao i Homo sapiens.

Balog ne ostaje ravnodušan na podlogu. Tako na primjer preuzima motiv otisnute ilustracije Andreje Petrlik Huseinović — dijete u prugastoj haljinici — te ga opetovano ponavlja, varira. Zafrkava se i s domaćim političkim zvjerkama (Račanom i Budišom) te iz svijeta osobnog, unutarnjeg bestijarija prelazi u onaj realni, svakodnevni.

Doista, prikazana su iznimno zanimljiva djela koja kvalitetu duguju likovnoj vještini autora, a svježinu i originalnost sposobnosti da ne samo konkretizira svoju dosjetku (banalno nazvanu šalom ili vicem) nego da je uzdigne do razine umjetnosti.

Barbara Vujanović