Lova u knjizi

Uvijek je to zanimljivo kad nadaren pisac ima kakav ozbiljan porok: on oko svoje slabosti isplete zanimljivu priču, pa ili slabost ispadne manja, ili se pretvori u nešto poučno i zabavno. Slušao sam tako u više navrata jednoga prozaika koji je pokeraš. Ovako bi on otprilike govorio. Budući da sam ja kockar, moram uvijek imati nešto novca za koji moji ukućani ne znaju; taj novac pak treba nekako sakriti. I, ja sam našao rješenje: stanem pred policu s knjigama, skinem s nje najnovije djelo Toga i Toga — tu bi rekao ime svojega kolege — stavim u njega lovu, a onda mirno spavam: mogu biti sto posto siguran da nikad nitko neće posegnuti za knjigom, niti u njoj otkriti moje tajno blago.

Kažem, slušao sam tu priču višekratno, a nikada — sve do nedavno — nisam razumio pravi njezin smisao. Nisam uzimao u obzir ono što sam svakako morao: da je taj pisac o kojem vam govorim čovjek koji silno voli knjige i hrvatsku književnost, a osim toga i zna što su stvaralačke muke, pa je zato pomalo neočekivano što se on tako cinično odnosi prema knjigama i prema njihovim piscima. Nije mi pao u oči taj raskorak između priče i pripovjedača, i to naprosto zato što me odviše privlačila sama situacija skrivanja novca u knjigu: u njoj sam vidio nešto uzbudljivo, nešto što bi moglo uroditi zanimljivim zapletima i razrješenjima. Zato sam uvijek u takvim prilikama razmišljao isključivo o novcu u knjizi i o tome što on može značiti.

Padalo mi je na um najprije kako između novca i knjiga postoji neka osobita sličnost i privlačnost, a to je prvi preduvjet da neka priča bude dobra, jer niče iz nečega što i u zbilji zakonito postoji. A da ta privlačnost doista postoji u zbilji, može se dokazati time što ljudi inače masovno stavljaju novac u knjige, pa tu privlačnost dakle nesumnjivo osjećaju. A onda, ako smo pjesnički raspoloženi, možemo kazati i da svežanj novca nalikuje na knjigu, koja se može listati i u njezinu sadržaju uživati kao u malo kojoj drugoj lektiri.

A ako novac i knjiga prirodno idu skupa, ako se međusobno privlače, onda je zanimljivo kombinirati što sve iz toga može izaći. Zgodno bi, recimo, bilo vidjeti što bi se dogodilo kad bi netko stavio u knjigu veliku novčanicu, a onda knjigu posudio kojem prijatelju: bi li taj prijatelj vratio novac ili ne bi? Rado bih čitao o dilemama vlasnika novca — koji je novac možda stavio i namjerno, da iskuša prijatelja — a i o dilemama samoga nalaznika, kojega muči upravo mogućnost da je novac ondje postavljen kao zamka. Isto bi mi tako bila zanimljiva i priča o novčanici koja je zarađena prodajom jedne knjige, da bi potom završila u drugoj. Napokon, bila bi privlačna i priča o sefu u obliku police za knjige, gdje bi netko sav svoj imutak čuvao u gotovini, umetnut u različite sveske na toj polici. A ako bi još stavljao više u one knjige koje mu se više sviđaju, a manje u one do kojih mu nije stalo, bilo bi to svakako vrlo napeto štivo.

Ali, kad sam jednom u svome razmišljanju stigao do te točke, odjednom sam se opet nekako vratio na onoga pisca-kockara, pa se upitao ne postupa li možda i on tako: ne skriva li novac u više svezaka istovremeno, i ne stavlja li u jedne knjige manje, a u druge više love, ovisno o vjerojatnosti da knjige budu ili ne budu otvorene i uzete u čitanje. Ukratko, napokon sam se sjetio da je taj čovjek silan bibliofil, da i pisce kao ljude prilično voli, te da zato s onom njegovom pričom nešto nije u redu.

U tome me uvjerenju još više učvrstilo prisjećanje koje mi se tada javilo. Rekao sam već da sam priču slušao višekratno; sad sam se sjetio da je u svakoj prilici onaj svezak u koji kockar tobože skriva novac bio neki drugi. Jedanput je to bio roman, drugi put zbirka pjesama, treći put monografija, dok su autori također varirali. A osobito me bacila u misli poenta koja se obavezno javljala na kraju njegove priče, kad bi utihnuo smijeh okupljenih slušatelja. Tada bi, naime, pisac-pokeraš rekao s pomalo sjetnim izrazom na licu: »Eto, ni jedna knjiga nije sasvim bez vrijednosti.«

To bi, dakako, izazvalo novi smijeh njegove publike, ali meni je otvorilo oči. Bio sam siguran da doista vidim tugu na njegovu licu. Tako mi se objasnilo kako on pripovijeda tu priču iz posve drugih razloga nego što se to na prvi pogled čini. Objasnilo mi se da on tu priču ne ponavlja tako često iz zlobe prema kolegama, nego iz ljubavi prema knjigama.

Ovako sam zaključio: on je knjige koje bi u priči spominjao kao skrovište za svoj kockarski novac doista pročitao, i doista mu se te knjige ne bi svidjele. A to bi onda pokolebalo njegovo knjigoljublje; o tome je svjedočila ona njegova završna rečenica kako ni jedna knjiga nije bez vrijednosti. On je, naime, osjećao potrebu da u knjige i dalje vjeruje, premda ima mnogo knjiga koje su ga razočarale; on je, dapače, želio da u svakoj knjizi bude nečega vrijedna, pa je bio spreman malo im pomoći. A budući da se nije mogao prisjetiti ničega boljeg, stavio bi u njih svoj novac.

To i nije morao biti novac od pokera. Mogao je to biti neki mali iznos, tek toliko da knjiga ne bude posve bezvrijedna i da se u njoj ipak nešto nađe. Jako mi se svidjela ta mogućnost, ponajviše zato što je i pripovjedača i priču prikazivala u novom svjetlu.

Upravo zato, počeo sam i ja postupati slično kao onaj pokeraš. U knjigu koja mi se nikako ne sviđa i čini mi se bezvrijedna uvijek stavim kakvu sitnu novčanicu. To je kao bacanje kovanica u fontanu: uložim novac i pritom prošapćem želju da ubuduće bude bolje. Sitniš iz fontane nikad se ne vraća, pa se valjda neće vratiti ni taj iz knjige, jer mala je vjerojatnost da je ikad ponovno uzmem u ruke. Ali, onomu tko dođe poslije mene možda će biti koristan.