Lepršavi bestijarij

Lepršavi bestijarij

Redatelj Vito Taufer maštovitim je i do detalja dotjeranim rješenjima naglasio komični karakter obiju priča

Izvanredan uspjeh s dvama reprezentativnima primjerima opernoga stvaralaštva 20. stoljeća postigla je Ljubljanska opera svojom posljednjom produkcijom, premijerno uprizorenom 8. travnja. Da opera kao vrsta nikako ne završava Puccinijevom smrću i da je njezin najprikladniji izraz u skladu s duhom vremena upravo komična glazbenoscenska vrsta kraćeg opsega s britkim prožimanjem tragičnog i komičnog, stvarnog i nadnaravnog, nepobitno dokazuju dvije jednočinke srodnoga glazbenog žanra koje ljubljansko operno vodstvo povezuje u istu večer. Kao što je uobičajeno da se dvije jednočinke srodne po glazbenom i tematskom sadržaju izvode u jednoj cjelini — još od slučaja Cavalleria rusticana i I Pagliaccia — tako se već samo po sebi doima logičnim da se dvije opere, premda različitih vremena nastanka, jedna engleskog, a druga francuskog duha i glazbenog nasljeđa, no čija glazba slično odražava zajedničke utjecaje europskoga međuratnog varijetetskoga glazbenog kazališta, nađu na istom programu.

Romantika i šarmantna vulgarnost

Zamisao koja posredno povezuje jednočinku Medvjed — što ju je godine 1967. prema predlošku Antona Pavloviča Čehova napisao engleski skladatelj William Walton — i partituru Terezijevih dojki jednog od Pariške šestorice, Francisa Poulenca — koji je u ratnoj godini 1944. posegnuo za nadrealističnom dramom prijatelja Guillaumea Apollinairea iz 1917. — u prvom je planu ovoga duhovitog i živopisnog scenskog uprizorenja. Dok je romantična poruka prve jednočinke ljubav, a druga u šarmantnoj vulgarnosti svojim epilogom potiče publiku na stvaranje potomstva, njihove su glazbene potke otvorene prema sveukupnoj raznolikosti opernoga žanra, čime nositelji glazbene izvedbe i scenske realizacije ovdje s pozicije konvencionalnih manira proširuju okvire tradicionalne glazbene scene.

Kako je humor u obama slučajevima vodeći nositelj izraza, tako je dirigent Borut Smrekar unatoč ustaljenu običaju izvedbi na izvorniku uz titlovane prijevode odlučio obje opere prepjevati na slovenski jezik i kao vrsni poznavatelj zakonitosti pjevane sintakse sam se prihvatio posla. Osim što je pripremio zbor za izvedbu Poulencove jednočinke i ravnao glazbenim aspektom cijele večeri, Smrekar je ostvario izvrstan prijevod koji je publici omogućio da lakše doživi duh priče te višeslojnost i duhovitost izraza, a da se pritom ništa ne izgubi na prohodnosti glazbenoga tijeka. Redatelj Vito Taufer maštovitim je i do detalja dotjeranim rješenjima naglasio komični karakter obiju priča: u prvoj je čehovljanskoj zavrzlami pretvaranja i dvoličnosti osobito radio na progresivnoj karakterizaciji likova, dok si je u drugoj nadrealističnoj slikovnici šarolikih halucinacija dao potpunu slobodu tumačenja u dokidanju stilskih i žanrovskih granica.

U svakom od opernih dijelova ovog konstruiranog diptiha isti su likovni umjetnici osmišljavali scenografiju i kostime: dok je u Medvjedu Vasilija Fišer ostvarila bogato nakićen dnevni boravak s ognjištem i likove odjenula prema modi 19. stoljeća, svijet Terezijevih dojki Samo Lapajne je uz pomoć najsuvremenije digitalne grafike vidio kao bestijarij najsumanutijih halucinacija današnjeg čovjeka, od rogonja, Bebe-Supermana, zamamne trbušne plesačice na ljuljački i policajca s leptirom u glavi, sve u mnoštvu izražajnih oblika i boja.

Uz scenski, jednako je uspješan bio i glazbeni aspekt predstave — barem što se tiče premijernog uprizorenja — koji počiva na odličnom orkestru i zboru Ljubljanske opere kao i izvrsnoj pjevačkoj podjeli među kojom se osobito isticala gošća iz Hrvatske, naša mezzosopranistica Renata Pokupić koja je u ulozi Popove u Waltonovu Medvjedu otkrila lijepi glas tamnoga timbra u svim dijelovima širokog registra i pokazala iznimni glumački talent. Šteta je da tu svestranu mladu umjetnicu tako rijetko imamo priliku vidjeti na domaćim glazbenoscenskim podijima. Jednako u našim prilikama možemo samo poželjeti kompletne operne pjevače kakvi su sopranistica Urška Žižek i bariton Jože Vidic koji su zablistali u ulogama Tereze / Terezija i njezina muža / njegove žene.

Jana Haluza Lučić