Lakoća u frazi

Lakoća u frazi

Večer Mađarske filharmonije počela je Simfonijskim kolom Jakova Gotovca. Mađari su ostvarili jednu od najboljih interpretacija tog antologijskog djela sveukupne hrvatske glazbene literature

Središnjica koncertne sezone u dvorani Lisinski prema mišljenju mnogih započela je u srijedu, 31. ožujka, nastupom Engleskog komornog orkestra i dirigenta Davida Sterna u ciklusu Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb. Taj je istaknuti ansambl — doista jedan od najpoznatijih na svijetu, tom prigodom prvi put ophodio Zagreb. Široku je popularnost stekao svirajući na vjenčanju svojega pokrovitelja princa od Walesa kada ga je slušalo gotovo više od milijun ljudi te snimkom Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba s Nigelom Kennedyjem kao solistom, što je do danas ostao jedan od najprodavanijih albuma klasične glazbe. Orkestar koji se profinjenim mekanim zvukom gudača i prezentnih drvenih puhača uglavnom specijalizirao za izvedbu partitura 17. i 18. stoljeća, u svojem je gotovo polustoljetnom djelovanju surađivao s velikanima poput Colina Davisa, Daniela Barenboima, Jacqueline du Pré, Pinchasa Zukermana, Vladimira Aškenazija i Radua Lupua.

Virtuozna solistica

U skladu sa svojom tradicijom, ansambl je u Zagreb stigao uglavnom kao pratnja prave zvijezde klasičnoga glazbovanja — nekada čuda od djeteta a danas jedne od najvećih zrelih violinskih virtuoza — Amerikanke korejskih korijena Sarah Chang. Udovoljavajući najvjerojatnije solističinim prohtjevima za izvedbom reprezentativnih violinističkih bisera romantičnog repertoara, ansambl je napravio iskorak iz uobičajenih mozartijansko-vivaldijevskih okruženja i premda pomalo anakrono u boji zvuka, ostvario fluidno žuboravu pratnju virtuoznim guslačkim kaskadama. Cijeli je raspored koncipiran s ciljem prezentiranja solističinih sviračkih umijeća u punom sjaju, a dirigentski je pult povjeren Davidu Sternu, inače glazbenom ravnatelju Simfonijskog orkestra slavne njujorške glazbene škole Yale. U tri opsežna i interpretativno vrlo zahtjevna komada, Sarah Chang je pokazala da joj ni najkompleksnije tehničke akrobacije nisu zapreka za nesputano iskonsko muziciranje kao završni i jedini cilj. Svijetlim je lepršavim tonom svojega vrijednoga glazbala iz Guarnerijeve radionice milovala raspjevanu temu Romance u f-molu za violinu i orkestar op. 11 Antonina Dvoraka. Kapriciozni je temperament arhetipske muzikalnosti iskazala u prštavom vatrometu ritmova i melodija Koncertne fantazije Pabla de Sarasatea prema motivima iz Bizetove opere Carmen, koju je izvela s tako briljantnom čistoćom i u tako brzom tempu kako se to djelo još nije čulo svirati. Njezini blagi, upravo ženstveni stil sviranja posebnu je dubinu i izražajnost poprimio u izvedbi za njezinu sudbinu ključnog Prvog koncerta za violinu i orkestar u g-molu op. 26 Maxa Brucha, s kojim je prvi put kao petogodišnje dijete nastupila s orkestrom. Zadivila je neiscrpnom energijom, kojom je svojim interpretacijama opsežnog programa u tako plemenitom obliku osunčala publiku, te je večeri nagradivši s dvije omiljene melodije za laku noć: Bachovim Airo i Edgarovim Ljubavnim pozdravom. Njezin bi se nastup svakako trebao uvrstiti u kulturne događaje godine na ovim prostorima.

Skladno glazbovanje

Za jednak bi naslov mogao konkurirati i posljednji koncert iz ciklusa Lisinski subotom upriličen u večeri nakon uspjelog koncerta Zagrebačke filharmonije s kojom je nakon dugo vremena kao solistica nastupila naša najveća pijanistica Pavica Gvozdić. Za domaće je okvire solistica izuzetno uspjelo, pregledno i nepatvoreno muzikalno izvela solističku dionicu Mozartova 21. klavirskog koncerta u C-duru, K. 467 s tri stavka, među kojima je izdvojenu sanjarsku avanturu činila polagana središnja sekcija. A da jednako dobro vlada i jurećim pasažama kristalne, tipično mozartijanske lomljivosti, nakon brzog Finala Gvozdić je dodatno potvrdila i ljupkim Alla turca iz klavirske Sonate u A-duru kao dodatkom. Ta večer — upriličena u petak, 2. travnja, u ciklusu Crvena oktava Zagrebačke filharmonije — bila je u znaku skladnog ujednačenog glazbovanja našeg najznačajnijeg orkestra kojega je vodio njegov počasni doživotni šef-dirigent Milan Horvat i u program uvrstio monumentalnu sedamdesetminutnu Sedmu simfoniju u E-duru svojega omiljenog skladatelja Antona Brucknera. Ne toliko zbog Brucknera, koliko Mozarta, koncertna je večer bila dobar uvod u pravu svečanost glazbeničkog umijeća i talenta idućeg dana.

Čarobna lakoća fraze

Mađarska nacionalna filharmonija pod vodstvom svojega šef-dirigenta, jednog od najvećih pijanista današnjice Zoltana Kocsisa, svojom je briljantnom svirkom zasjenila gotovo sve dosadašnje svjetske orkestre koji su posljednjih godina gostovali na podiju dvorane Lisinski. Taj vjerojatno središnji događaj sezone, osim po iznimnoj umjetničkoj kvaliteti izvedbe orkestra i solista — koji je ujedno bio i dirigent, pamtit će se i po zanimljivom programu.

Kao jedna od programskih odrednica ovoga ciklusa, da svaki gostujući ansambl u Lisinski subotom u program uvrsti i jedno djelo hrvatskog autora, večer je počela Simfonijskim kolom Jakova Gotovca. Osjećajući idiomatsku bliskost s južnoslavenskim folklorom kroz glazbu Bele Bartoka, u nešto sporijem tempu od uobičajenog ali s novim orkestralnim bojama koje može postići samo njihov ansambl, Mađari su ostvarili jednu od najboljih interpretacija tog antologijskog djela sveukupne hrvatske glazbene literature. U drugom dijelu na programu, smanjeni sastav uz Kocsisa okrenutog publici leđima, sjedeći za klavirom i u uživljenom pokretu između dirigiranja orkestrom i sviranja solističke dionice, maestralno je publici ponudio izvedbu Mozartova 27. klavirskog koncerta u B-duru. Pijanist je u solističkoj dionici postigao iznimnu lakoću fraza s čarobnim, još nedoživljenim tonom u pianu, unatoč zvonkosti instrumenta na koju je na kraju večeri upozorio u razgovoru s publikom.

Naime, uputio je diskretnu kritiku organizatorima što su ga doveli u priliku da krhku Mozartovu glazbu mora svirati na posve novom — još nerasviranom instrumentu. U drugom smo dijelu večeri u izvedbi punog sastava filharmonije čuli Prvu Mahlerovu simfoniju u izvornoj peterostavačnoj verziji, koja je u tom obliku praizvedena u Budimpešti i zbog toga se uglavnom naziva budimpeštanskom inačicom. Ona između prvog i drugog stavka uobičajene verzije sadrži poseban stavak naslova Blumine s tugaljivim uplivima solo trube fizički izdvojene iz orkestralnog korpusa, a njega je kasnije sam autor izbacio. Publiku koja Mahlerovu simfoniju Titan gotovo isključivo poznaje u četverostavačnom obliku, glazbenici su upozorili na jedan od slavnih trenutaka u povijesti svojega grada.

Jana Haluza Lučić