Korisne spoznaje, usput

Korisne spoznaje, usput

Boro Pavlović, Ugodna pripovijest, Disput, Zagreb, 2003.

Nekoć iznimno plodan i sveprisutan pjesnik Boro Pavlović javlja nam se posmrtno iznenađujuće opsežnom zbirkom neobjelodanjenih eseja. Ne dovodeći u pitanje njegovo visoko mjesto na hrvatskome Parnasu, posebice četdesetih i pedesetih godina prošloga soljeća, novoobjavljena knjiga znatno uvećava njegov ulog u našoj književnoj i kulturnoj povijesti, te je u stanovitom smislu lijepo iznenađenje. Uz podrazumijevanu gipkost izraza dosjetljivost asocijacija, Pavlovićevu esejistiku karakterizira solidna eruditska sprema i otvorenost prema raznim područjima, premda je u središtu njegova znimanja, logično i očekivano, sudbina pjesništva i načini njegova manifestiranja.

Građenje pjesme priručnim sredstvima

Istina, on ne ispisuje vlastitu poetiku, ali ne može niti treba pobjeći od svojih kreativnih iskustava i afiniteta, simpatija, predilekcija. U jednoj davnoj pjesmi formulirao je (»krepuskolarno«) »ja pjevam o oblicima svoga bića / o pavloviću bori«. Jednom pak drugom zgodom nadovezao se na Tinov slogan o »kristalnoj kocki vedrine«, tvrdeći kako je to onaj vid nasljedstva što bi ga rado preuzeo. Inače je svoju poeziju određivao kao »neokonstruktivističku«, što je podrazumijevalo istaknutu svijest o formi i mogućnost građenja pjesme »priručnim« sredstvima. Kako bilo, već početkom četrdesetih godina Pavlović slijedi slobodarsku liniju pjevanja, nadovezuje se na nadrealističke tekovine i otvara ludičkim izazovima, da bi — dijelom u dodiru s »primijenjenom pismenošću« — u šezdesetim godinama razvio dionicu koju bismo generički mogli okrstiti i »popartističkom«.

Takav pjesnik, nesputan i razigran, znatiželjan i humoran, opušten i prirodan, ispisao je i svoje prozne, kritičke i panoramsko-povijesne stranice primjerenim mu nepretencioznim rukopisom, što ne znači da ti tekstovi nisu puni točnih podataka, dobrih opazaka, lucidnih zaključaka. Sudeći po naznakama najveći broj njih nastao je u kasnim šezdesetim i u ranim sedamdesetim godinama, kada Pavlović nije baš sasvim prestao pisati stihove, ali ih je znatno rjeđe tiskao.

Neobuhvatljivi eseji

Priređivači Josip Pandurić i Goran Rem, uz suradnju pjesnikova sina Mladena, zadužili su nas korisnim izdanjem iz ostavštine. Građu su žanrovski odredili duhovitom sintagmom neobuhvatljivih eseja, a cjelinu su naslovili Ugodna pripovijest, zaključnom tvrdnjom uvodne rečenice rasprave o estetici u Hrvata. Doista, ležerno sročeni i pripovijedno intonirani zapisi književnopovijesnoga karaktera lako se i rado čitaju, a o spoznajnom dobitku možemo suditi na kraju, kad shvatimo kako često imaju inovativnih vizura ili barem svježih sudova. U skladu sa zahtjevima klasične, normativne poetike reći ćemo kako spajaju ugodnost i korisnost, no čuvaju se svake didaktičnosti i apodiktičnosti, suhoće i tvrdoće.

Prvi je tekst naslovljen sumarno Estetika i bavi se razmatranjima teorijskoga promišljanja kreativnosti u našoj tradiciji, od Gučetića, Monaldija i Petrića (koji pišu na talijanskom), preko baroknih i preporodnih pokušaja, pa do Halera, Petrasa i Vuk-Pavlovića. Boro Pavlović piše informativno i publicistički živo, a u okupljanju građe čini se da se najviše oslanja na prezimenjaka (zadnjenavedenoga estetičara u nizu). Tekst o filozofijskoj disciplini svakako je najdalji njegovim kompetencijama i potencijalima, a važnost mu je ponajprije u svjedočenju piščeve znatiželje i u dokazivanju popularizatorske sklonosti, dobra snalaženja u inače nesvakidašnjoj mu tematici.

Poezija duha

Poezija duha pruža esejistički pregled religioznih nadahnuća hrvatskih pjesnika, od Marulića, Vetranovića i Gundulića, pa do Tina, Šopa i Tomičića. Šimićev auftakt nudi nedogmatski uvid i otvara prostore kojima se Pavlovićkao pjesnik jedva bavio. Naime, u njegovu pisanju konkretnost i fizičnost nadmašivali su eventualnu metafizičku dimenziju, ali mu senzibilitet nije ostao gluh za prva i zadnja pitanja (posebice u Mažuranića, Nazora, Kranjčevića).

Futurizam, Zvrk Pavlovićev je prilog upoznavanju važne epizode pokušaja zadarskog izdavanja časopisa hrvatskih futurista, ostvarenje kojeg je omelo izbijanje Prvog svjetskog rata. Zahvaljujući kontaktima s inicijatorom tog pokretanja, piscem Joeom Matošićem, koji je imao i Marinettijev pristanak za suradnju Boro Pavlović prvi je iskopao iz zaborava zanimljive informacije (koje su u međuvremenu postale općim dobrom, jer ih je on dao na obradu i drugima). Međutim, novoobjavljeni esej (pisan prije tri desetljeća) iznimno je bogat kulturološkim referencijama i dosjetljivim uspostavljanjima veza naših ljudi s europskom avangardom.

Slično bismo mogli kazati i za esej Zemlja pod nogama ili hrvatski nadrealizam, s time da je taj još utemeljeniji u osobnoj empiriji autora (premda se poziva i na prethodeće radove inih istraživača). Interpretativne stranice posvećene Ivaniševiću i Ivšiću, Vučetiću i Kaštelanu, Hegedušiću i Svečnjaku, a posebno Tinu, dopunjene su gotovo memoarskim spomenima na tangente kakve su Mirko Pecotić, Mirko Modrinić, Josip Depolo, Bogdan Stopar, a osobito »Družina mladih« (okupljena oko Francuskog instituta).

Prešućivanje zasluge

Kao poseban dodatak, jedini prethodno tiskani prilog, uvršten je u knjigu i esej (ili mala studija) Poslijeratna hrvatska mlada lirika, tiskan u 12. svesku »Krugova« 1953. godine. To je prvi pokušaj sumiranja tada prevratnih ili makar katarktičnih lirskih nastojanja (nakon socrealističke cezure). Pavlović je uspio naći europske ili tipološke koordinate za mnoge autore, kako etablira krugovaše, tako i one koji nisu uspjeli uhvatiti priključak na nove tokove. Zanimljivo je da Pavlović nije nakon toga češće zvan ili uklapan u generacijske redove.

Dapače, njegove zasluge u promicanju novoga uglavnom su prešućivane, iako je on imao dobar sluh za vrijednosti i ozbiljan vlastiti ulog u žive tokove. Dobrodošla je stoga knjiga Ugodna pripovijest da vrati u optjecaj njegova otkrića i njegove kvalifikacije, jer bez toga bi nam slika druge treće hrvatske pjesničke moderne bila bitno nepotpuna.

Tonko Maroević