Junak od krvi i mesa

Junak od krvi i mesa

Zajedno s glumački zaista velikim protagonistom i sjajnim glumačkim ansamblom režija ove tragedije istodobno vodi intenzivnu, lucidnu, nadasve uzbudljivu potragu za Edipovim iskonom, za izlazom grada odnosno svijeta iz depresije, upućujući pogled u daleke davnine kao i u neizvjesnost budućih zbivanja

Ugledni slovenski kazališni redatelj Mile Korun, o kojemu je u prigodi sedamdesetoga rođendana Kazališni muzej u Ljubljani prošle sezone otvorio veliku izložbu, u nas je u novije vrijeme najviše poznat po vrlo uspjelim gostovanjima Drame SNG iz Ljubljane s predstavama Idiot F. M. Dostojevskoga u Gavelli i U agoniji Miroslava Krleže u HNK, a iz daleke 1969. teško će se zaboraviti gostovanje Eshilove Orestije u njegovoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama, sada je režirao dramu nad dramama, najsavršeniju grčku tragediju, temeljno djelo europske kulture i kazališta, koje je doživjelo jednako tako mnogo komentara kao i Hamlet — Sofoklova Kralja Edipa u suvremenom prijevodu Kajetana Gantara.

Duh antičke drame

Kaže se da tragedija mora sjajno uspjeti, da bi uopće uspjela, te da bi reći velika tragedija bila tautologija. U tome smislu najnoviji pohod Mile Koruna antičkoj tragediji ne bi se bašmoglo nazvati velikom predstavom, ali se čini da za to ima alibi u okolnosti što zajedno s elementima Sofoklove tragične ironije predstava u sebe kao da uključuje i Korunovu otvorenu sumnju i pitanje da li je u krajnje razjedinjenom duhovnom ozračju raspadnutih i zaboravljenih zajednica, kakvo je današnje, odnosno u suvremenom kazalištu s njegovom fragmentiranom publikom uopće moguće oživiti duh antičke drame, ostvariti trenutak potpuna sklada drevnoga i suvremenoga koji istodobno osvjetljuje i jedno i drugo (kako je to primjerice u prošlom stoljeću jednom uspjela Anouilhova Antigona).

Zajedno s glumački zaista velikim protagonistom i sjajnim glumačkim ansamblom režija ove tragedije istodobno vodi intenzivnu, lucidnu, nadasve uzbudljivu potragu za Edipovim iskonom, za izlazom grada odnosno svijeta iz depresije, upućujući pogled u daleke davnine kao i u neizvjesnost budućih zbivanja, kao što i usporedno s tim kao da duboko autironično istražuje prirodu i mogućnosti kazališta od njegovih izvora u ritualu i mitu do krajnjih granica sagledivoga.

Opće je priznato da je glavni problem antičke drame na suvremenoj pozornici Zbor. Nije nepovratno izgubljena samo glazba koja ga je prožimala nego i njegova uloga kolektivne osobe kojom pjesnik izražava osjećaje publike, odnosno atenske zajednice. Za Sofokla Zbor nije samo međuigra nego ima veliku i nezamjenjivu ulogu. U Koruna on je posve suvremen i na stanovit način vrlo kaotičan. Njih devetero u mračnim prnjama izlaze pred nas kao da su stigli iz Mrtvoga razreda Tadeusza Kantora. Svaki od njih zasebna je osoba, a svi zajedno čine ulicu sivu i siromašnu, onu što može biti zvjerski razularena, cinično podrugljiva, ali i pobožno usredotočena na tužaljku. Ispod riječi toga Zbora odjekuje plesni korak, on gotovo da zaglušuje njegovo skandiranje i pjesmu, a gibanje je podređeno najrazličitijim suvremenim ritmovima rapa, popa, jazza, do opernih koračnica. U svojemu svaki put drukčijemu pojavljivanju i nastupima Zbor nimalo ne pridonosi gradnji, nego naprotiv razbijanju tragičnoga ritma cjeline za kakvim teži antička drama. Koliko god bio sastavljen od izvrsnih glumaca, ali ne isto tako dobrih pjevača i plesača, Zbor je ne samo u zamisli nego i u izvedbi odvećinferioran nositeljima pojedinačnih uloga i cjelovitoj, besprijekorno jedinstvenoj, snažnoj dinamici tragedije kao Edipove istrage protiv sama sebe. Koreografkinja je Tanja Zgonc, skladatelj Žarko Prinčič.

Snaga slobodna uma

U šturoj arhitektonskoj scenografiji Janje Korun s vertikalnom mogućnošću pojavljivanja vladajućih koji silaze k puku, unutar svojevrsne široke kule ili bunara s uskim otvorima vrata, kroz koja svjetlo dopire sa svih strana, odmah se od prve pojave Zbora i Edipa iskazuje organska povezanost općega i pojedinačnoga, drame Grada i drame svakoga pojedinca u njemu, što se u nerazdvojnoj povezanosti tradicje i suvremenosti neće gubiti u cijelom silovitom zamahu radnje, zgusnute u samo jedan dan i odigrane bez stanke. Moglo bi se reći i bez pukotine, kada Zbor ne bi stalno oscilirao u svojoj traženoj neodređenosti.

Nema dvojbe da je u repertoarskoj odluci za ovo ne baščesto izvođeno djelo (prema kazališnoj cedulji u Slovenaca 1997/88. u MGL u režiji T. Janežića, 1991/92 Mile Koruna u SSG u Trstu, i daleke 1967/68 Dina Radojevića u SLG u Celju) važnu ulogu odigrala nazočnost idealnoga protagonista u glumcu Jerneju Šugmanu. Njegov Edip odiše snagom slobodna uma, nezaustavljive volje za razmicanjem granica spoznaje, uklanjanjem zapreka, osjećajem silne odgovornosti za sebe i druge, dok je on istodobno i junak od krvi i mesa, senzualan i muževan, predan ljubavnoj strasti. Nosi besprijekorno, neupadljivo građansko odijelo. Jokastu s njime izvrsno uigrane Nataše Barbare Gračner kostimograkinja Janja Korun odjenula je u blistavu bijelu damsku odoru za jahanje, uz koju će izvrsno pristajati grimizni plašt kojim će je ogrnuti Kreont (Janez Škof). Ovijena u taj plašt zajedno s Edipom u strastvenom erotskom zagrljaju Jokasta će neodoljivo asocirati na Sfingu, podsjećajući da »onaj tko riješi zagonetku dobiva biće onoga tko ju je postavio.« Kada prva pronikne užas od kojega bi htjela zaštiti Edipa, mora napustiti pozornicu i pasti u ponor smrti. Svaki korak prema otkrivanju istine, od Edipove zaslijepljenosti u sukobu s Tiresijom (Dare Valič), preko susreta s Glasnikom iz Korinta (Andrej Nahtigal) koji se sa svojom radosnom viješću javlja odjeven poput klauna, Pastirom u bjelini (Marko Okorn) — vrhunski je izražajan, a duge zgusnute tišine u trenucina približavanja istini rječitije su od riječi. Razmažena, površna, sigurna u sebe Jokasta se ne libi prezirati proročišta, a kada s visine minimalistički naznačena Edipova balkona iznosi žrtvu bogovima, ne drži palminu grančicu ni kandilo, kao što to traži pjesnik, nego nad zbor s pladnja prosiplje hrpu zvonkih srebrnjaka.

U završnici Šugmanov Edip izlazi iz dvora ritmički udarajući u pod štapom kao simbolom kazališta, polugol, omrčena lica, umotan u krvavu plahtu poput čovjeka koji je ponovno rođen da kroz patnju stigne do ispunjenja. No ni njegovo ponosno držanje ni završni nastup Zbora ne sluti put prema Edipu na Kolonu, u spokoj praštanja i iskupljenja što će svojem junaku u dubokoj starosti podariti Sofoklo kao svoje posljednje djelo, nego ga brehtovski nepokolebljivo upućuje u suvremenost uznemirenu od neizvjesnosti. Progledavši nestankom Sfinge, Edip nije oslobodio Zbor, tj. grad za koji je živio.

Marija Grgičević