Jedna ili dvije Europe?

Jedna ili dvije Europe?

Jacques Le Goff, Stara i naša Europa, Matica hrvatska, prev. Željka Čorak, Zagreb, 2003.

Da ne bi u ovom dinamičnom, rasutom svijetu zamrle mnoge struke, već dulje vrijeme primjenjuje se lijek koji se zove interdisciplinarnost. Oživiti usku struku, približiti je širem krugu, zainteresirati javnost za teoriju, postala je težnja i same filozofije (sjetimo se romana Josteina Gaardera Sofijin svijet, u kojem je prepričana cijela povijest filozofije), a kamoli ne drugih struka. Tako je, na primjer, u posljednje vrijeme sve popularnija esejistička filozofija (pa i u nas, zahvaljujući i prijevodima Pascala Brucknera i Alaina Finkilekrauta), koja odbacuje zastarjele metafizičke sustave i sjedinjuje filozofiju s publicistikom, afirmirajući, na tragu Sartrea, angažiranog intelektualca. Omekšala je i povijesna struka — umjesto klasične historiografije i periodizacije povijesnih zbivanja, sve se više promovira nova povijest, ona koja suhu faktografiju zamjenjuje živopisnim povijesnim pričama u kojima se ne navodi nego se pripovijeda, u kojima se prepleću politika, umjetnost, mentalitet. Ako je Herodot kazao da grad ne čine zidine nego ljudi, predstavnici nove povijesti mogli bi reći da ni povijest ne čine puki događaji nego ljudi, njihovi običaji, njihova kultura, da povijest civilizacija govori više i zanimljivije od puke povijesti.

Jedna, prastara i današnja

Jedan od najvećih predstavnika nove povijesti jest francuski intelektualac Jacques Le Goff kojega mnogi smatraju, s obzirom na njegovo proučavanje razvojnih komponenti kulture, mnogo više historijskim antropologom nego klasičnim povjesničarom. Taj autor u nas je već dosta poznat, zahvaljujući prijevodima kapitalne knjige Civilizacija srednjovjekovnoga Zapada (u izdanju Golden marketinga) ili knjige Priča o Europi, u izdanju Školske knjige. Evo, nedavno je izišao i prijevod knjižice (zapravo duljeg eseja) Stara i naša Europa, svojevrsne sinteze autorovih stavova o Europi, koja je u njegovu svjetonazoru uvijek jedna, i prastara i sadašnja, koja je odavna već razvijena i koja samo treba svoje nasljeđe pametno primijeniti, dopuniti, prilagoditi sadašnjosti.

U biografiji Jacquesa Le Goffa (npr. onoj koju u predgovoru knjizi Civilizacija srednjovjekovnog Zapada zapisuje i Igor Fisković) zaokružuje se njegovo djelovanje oko časopisa Analles, napuštanje socijalne i ekonomske povijesti Luciena Febvrea i Marca Blocha i priklanjanje povijesti koja daje sintezu vanjskih događaja i duhovnih obilježja neke epohe ili naroda. I knjiga Stara i naša Europa jest pogled iznutra, a ne izvana, slika Europe ne samo kao karte nego kao dugotrajna životnoga prostora, a autor nije samo povjesničar nego i Europljanin, emotivno priklonjen temi o kulturi svoga kontinenta.

Vjera u ujedinjenu Europu

Ako je knjiga Priča o Europi sinteza Europe za školarce (pisana je s povijesnim i turističkim šarmom), onda je knjiga Stara i naša Europa ista sinteza za odrasle. Riječ je o tekstualno skromnoj, ali sadržajno bogatoj, povijesno-literarnoj knjizi, u kojoj autor prikazuje sukus povijesti Europe od Grčke do danas, prikazuje ključna razdoblja njezina ujedinjavanja i razjedinjavanja, da bi na kraju uspio očuvati sliku Europe kao obitelji s različitim članovima (narodima) koji nasljeđuju pretke (kulturu, povijest) i izgrađuju na tome svoj novi život. Le Goff vjeruje u ujedinjenu Europu, u Europu već razvijene civilizacije koja mora, povijesnim hodom naprijed, samo iskoristiti svoje nasljedstvo u sadašnjosti. Europa je danas stekla uvjete za ujedinjenje — nema više kolonijalnih carstava, nema u njoj više političkih diktatura, demokracija je uspostavljena padom komunističkih režima, a njezino je jedinstvo vrlo važno u vremenu sve veće dominacije Amerike i Japana, sve većeg razvoja Kine i Indije, koja, kao potkontinent, također ide prema svjetskoj sili.

Le Goff nije od onih autora koji nostalgično dijele Zapad na moderni i tradicionalni, koji pišu žalopojke o današnjici, koja zatire tradicionalne vrijednosti. Za njega je Europa jedna, jedinstvena, u njoj je nemoguće uništiti interakciju staroga i novoga, a time Le Goff potvrđuje svoju tezu o dugome trajanju. Za razliku od njega, suvremeni američki publicist Patrick Buchanan u svojoj knjizi Smrt Zapada pesimistično će podijeliti Zapad (Ameriku, pa i Europu) na novi svijet (novca, moći, trivijalnosti) i stari, gotovo iščezli (katoličkih običaja, obitelji, vjere u junake), afirmirajući time tezu o zaboravu povijesti.

Buchanan daje proročanski snažne vizije o umiranju Zapada, čije su najopasnije bolesti multikulturalizam i dekristijanizacija. Jedna od posljedica multikulturalizma jest i nekontrolirano doseljavanje stranaca u zemlje (u Europu, prema statističkim podacima UN-a, uselilo je 1999. petsto tisuća stranaca), miješanje kultura i rasa koje nemaju ništa zajedničko (manjine se ne asimiliraju, nego donose svoju kulturu, braneći je često i separatistički). Dekristijanizacija je dovela do raspada obitelji (i feministički pokreti bacili su sjenu na obitelj kao na leglo nasilja), a to je dovelo do drastična pada nataliteta i do prevlasti islamskoga primitivizma (čiji natalitet raste, postaje opasna konkurencija tehnički naprednijemu Zapadu).

Duh optimizma i demoni

I dok Buchanan izlaz vidi u u očuvanju integriteta jedne nacije, Le Goff, sa svojim uzletnim humanističkim duhom, upravo u različitosti vidi ljepotu Zapada (Europe), u spletu raznolikih ideoloških, kulturnih, povijesnih sastavnica. Europa je u mnogim svojim ključnim povijesnim razdobljima bila zajednica različitog (sjetimo se samo srednjega vijeka, koji je bio obilježen zajedničkim kršćanstvom, a različitim kraljevstvima raznih useljenih naroda kao što su Goti, Franci, Anglo-Sasi itd.). Paradoksalno je da je Europa u srednjem vijeku, u doba seobe naroda, kada su se barbari asimilirali s rimskim stanovništvom, bila tolerantnija nego danas, kada se javljaju etnička čišćenja (primjer je, dakako, raspad bivše Jugoslavije). Iako je svoju knjigu Stara i naša Europa obogatio duhom optimizma i tolerancije, Le Goff vidi i mnoge demone Europe koji se ponavljaju i danas, koji opet potvrđuju tezu o dugome trajanju. Nisu li, na primjer, križarski ratovi, osvajanje Palestine i Jeruzalema, prauzrok i današnje nesnošljivosti Zapada i islama? Nije li crkveni raskol 1054, odvajanje Rima od Konstatinopolisa, povod i za današnje pitanje: Postoji li jedna Europa ili postoje dvije Europe, Istočna i Zapadna?

No, Le Goff ipak više ističe Europu kao pozitivno nasljeđe (sivih ćelija) kao stvaralačku Europu s tradicijom grčke, rimske, srednjovjekovne civilizacije, s tradicijom humanizma, prosvjetiteljstva, modernih znanosti u 19. i 20. stoljeću, a pravi početak njezina razvoja smješta u srednji vijek.

Le Goff skida mrlju sa srednjeg vijeka, istraživački ga i značenjski uzdiže, nakon njegove zapostavljenosti, šabloniziranosti. Srednji vijek, koji se obično predstavlja kao mračni, kao jednolični vijek feudalizma i Crkve, u Le Goffovu eseju (kao i u opsežnoj knjizi Civilizacija srednjovjekovnog Zapada), predstavljen je kao životni vijek, kao vijek gradova, predindustrijskoga zanatstva, procvata sveučilišta, koji je odigrao važnu ulogu u oblikovanju europskog življenja. Uzmimo, na primjer, običaj udvornoga ponašanja — iz njega će proizići i gentleman 19. stoljeća, kao kôd europskoga ponašanja.

Sposobnost sinteze

Europa, u svojoj namjeri da se ujedini, treba ubiti i suvremene, naslijeđene demone kao što su antisemitizam, nacionalizam (koji se razbuktao nakon Prvoga svjetskog rata, kada su se narodi oslobodili ropstva unutar carstava — Pruskog, Ruskog, Austro-Ugarskog) ili liberalna ekonomija koja, udovoljavajući samo zahtjevima ponude i potražnje, stvara velike socijalne razlike. Jedan od suvremenih demona jest i zavodljivi antiintelektualizam, koji baca mrežu na škrinju europskoga znanja i kritičkoga duha, pokušavajući modernost pretpostaviti tradiciji. Le Goff vjeruje u napredak Europe, jer povijest za njega nije vječno vraćanje istog nego hod prema naprijed, dobra primjena tradicije. Za njega se odluka o Europi ne donosi između tradicionalnog i modernog. To nisu dva svijeta, nego princip razvoja u svakom vremenu (svako razdoblje bilo je moderno u odnosu na prethodno, a sva su ukomponirana u zajedničko nasljeđe). Europska tradicija jest kreativnost, ona je u konačnici mnogo više stvaralačka nego ratoborna.

Knjiga Stara i naša Europa jedna je od onih pametnih knjiga koje u malo teksta kažu mnogo, koje pokazuju sposobnost sinteze, a ne dosadne, razvučene analize. Le Goff je pravi komparatist — umije iskazati sve interakcije, umije neko doba predstaviti križanjem svih disciplina — i povijesti, i umjetnosti, i filozofije. Njegov povijesni pregled ističe samo ključna razdoblja — ujedinjavanje i razjedinjavanje Europe, kako bi pokazao da je Europa vječna zajednica različitosti. Ne utječe se aktualnoj temi sraza civilizacija, nego temi miješanja civilizacija, kultura dugih trajanja. Postoji europska svijest, koju je prvi prikazao grčki liječnik Hipokrat, uspoređujući Europljane s Azijcima — prvi su hrabri, borbeni za slobodu i vole demokraciju; drugi su kultiviraniji, ali bez energije i rado se pokoravaju despotskim režimima. Nije li i to dokaz da je tradicija izvor europskog promišljanja, da je europski duh od početaka bio kritički i time specifičan u odnosu na tradicije ritualnosti i fundamentalizma?

U vremenu kada društvena ekscentričnost pobjeđuje znanje (kako li je samo na moderno doba ogorčen Nietzsche u svom djelu Schopenhauer kao odgajatelj!), svaka knjiga koja prijateljuje s tradicijom došla je kao dobra terapija za izgubljene generacije.

Lada Žigo