Iza bodljikave žice

Iza bodljikave žice

Dojučerašnji glumac Nelson vratio je priču o holokaustu u sivu zonu nemilosti i beznađa, odakle su je, s jednako časnim i terapeutskim namjerama, pokušali izvući njegovi prethodnici

Osim što se iznova upuštaju u rizičnu pustolovinu prikazivanja onoga što je po mnogim svjedocima i fenomenolozima neopisivo i neprikazivo, sva svjedočanstva o holokaustu i strahotama nacističkih konclogora, prepričana, tiskana ili ufilmljena, svode se na pitanje što ga je precizirao talijanski pisac Primo Levi pripovijedajući kako je preživio takva stradanja — Zar je to čovjek?. Film Siva zona u režiji dojučerašnjega glumca Tima Blakea Nelsona po tome nije iznimka. No, u produkcijskom vršnjaku Pijanista, koji je možda i nezasluženo ostao u sjeni oskarovca Romana Polanskog, zbog specifična motiva kojim se bavi Levijevo je pitanje nužno preformulirano, a glasilo bi otprilike ovako: koliko nisko smije čovjek uopće pasti da bi produljio život?; postoje li uopće moralne granice kada se želi (pre)živjeti?

Pitanje je utoliko dramatičnije što je scenaristički predložak Sive zone (Nelsonova drama) nastao prema autobiografskom tekstu mađarskoga Židova Miklosa Nyiszlija, liječnika koji je u Auschwitzu II — Birkenauu blisko surađivao sa zloglasnim dr. Josefom Mengeleom. Tekst svjedoči o autentičnu pokušaju pobune kontroverznih logoraša, takozvanih Sonderkommandosa, potkraj rata, u listopadu 1944. Riječ je o pojedincima koji su kupovali logorske povlastice i tjedne života opslužujući plinske komore i krematorije svojim sunarodnjacima, nadajući se da će oni sami živi dočekati kraj rata. Ljudi iz te sive logorske i ljudske zone, ili kako kaže jedan od njih — ni ubojice ni junaci, glavni su likovi iznimno okrutna, depresivna i neutješna filma te katalizatori univerzalnih moralnih dvojbi impliciranih fizičkom fakturom filma.

Život u logoru je smrt

Da bi ih postavio i razvio, Nelson nimalo ne oklijeva. Njegova inscenacija naturalističnim žarom ulazi in medias res, nalazi sivozonaše otjelovljene manje-više poznatim glumcima (David Arquette, Steve Buscemi, Daniel Benzali, David Chandler) usred industrije smrti i makabrične trgovine zbog koje će svoje dojučerašnje susjede varati, mlatiti i tjerati u plinske komore, njihove leševe gurati u peći, a pepeo raznositi kamionima. Omjeravajući taj bijedni posao očajnika sa sarkazmom nacističkih zapovjednika, osobito alkoholiziranim Muhsfeldtom (Harvey Keitel) i cinizmom svečanih dočeka tisuća novih žrtava (dok ulaze u logor, svira im orkestar logoraša!), Nelson razvija priču o pripremi (djelomice izvedene, ali u cjelini osujećene) diverzije koja će mu dati priliku da apostrofira svu težinu logoraške situacije. Sekvenca u kojoj uhvaćene logorske diverzantice (Mira Sorvino i Natasha Lyonne), prethodno brutalno mučene, proživljavaju strijeljanje supatnica u znak odmazde zbog odbijanja suradnje, te usporedna priča o opasnu spašavanju djevojčice koja preživi gušenje u plinskoj komori, ne stavljaju samo znak jednakosti između smrti i logoraškog života. Ta dva bitna, premda ne i ravnomjerno obrađena, rukavca priče, svjedoče o okrutnim ispitima svijesti i savjesti te o ljudskim izborima koji na kraju i nisu nekakvi izbori, jer im je fatalan konačni ishod ionako unaprijed zacrtan.

Nastavljajući svojim filmom s razvikanom, ali, srećom, dobro ukroćenom glumačkom postavom (terapeutski) proces svjedočenja o najvećem užasu dvadesetoga stoljeća, dojučerašnji glumac Nelson vratio je priču o holokaustu u sivu zonu nemilosti i beznađa, odakle su je, s jednako časnim i terapeutskim namjerama, pokušali izvući njegovi prethodnici (Spielberg i Polanski). Njegov pokušaj da (prije svega) šokira te još jednom prikaže neprikazivo, ima dvojben rezultat. U suočenju s Nelsonovim prijenosom svjedočanstva o dnu koje je dotaknulo čovječanstvo, gledatelju se lako može dogoditi da Levijevo pitanje (Zar je to čovjek?) preformulira u mnogo beznadnije i bolnije Nije li to čovjek? Možda je i to već dovoljno da se Siva zona posve ne utopi u sve većem korpusu filmova o doista neopisivu holokaustu.

Diana Nenadić