Europska kuhinja

Europska kuhinja

U Španjolskom apartmanu poruka glasi: slijedite vlastite snove. Ako nikad niste sudjelovali u europskoj razmjeni studenata, Klapisch vam je barem pokazao što ste propustili

Cédric Klapisch je Francuz, koji se takvim ne osjeća. Kaže da je Europljanin, ali smatra da je Europa velika zbrka. Obožava Italiju, ali ne i Milano. Takav je i njegov simpatični film. »Ja sam Francuz, Danac, Englez i Španjolac. Ja sam poput Europe. Ja sam prava zbrka«, kaže jedan od njegovih protagonista, nakon što se vratio iz Barcelone u Pariz. Takav je europuding skuhan po Klapischevu receptu.

No, ovdje nije riječ o još jednoj arty-koprodukciji više europskih zemalja ili nekakvu čedu Eurimagesa. To je film čija je cjelokupna tekstura krojena prema novim mjerama Europske unije. To je u istoj mjeri i francuski i europski film, onoliko koliko je Barcelona i katalonski i europski grad. Autorov je pristup demokratski. Čak i odveć demokratski. Pozabavio se prvom generacijom euromladeži, stasale u trenutku kad su nove članice Unije već dobile toliko željeni avis. Oni koji pak vole pratiti ljetne radosti i gadosti u američkim campusima i kampovima, ostat će zatečeni Klapischevom pričom o skupini europskih studenata koji dijele barcelonski apartman, premda autor voli istraživati kulturalne stereotipe.

Estetika Big Brothera

No, za razliku od klasične američke campus komedije, čiji se muško-ženski klišeji mahom svode na dvije dijametralne kategorije (jock i cheerleader vs weirdo i smart girl), Klapischev postadolescentni film igra na kartu nacionalnih stereotipa. Nijemci su rigidni. Francuskinja traži dobru ševu. A Britanci su veliki pivopije. Suživot nije med i mlijeko. Treba naučiti živjeti s osobama koje ručaju u šest popodne, a večeraju u jedanaest navečer. A borba za mjesto u hladnjaku može izazvati prave male međudržavne i međuregionalne sukobe. No, nema tu nikakvih velikih ekscesa. Tek poneki žalac i inteligentni geg. Jer, Klapisch se već dokazao kao pametni autor malih, ali ingenioznih multi-kulti komedija, bilo da ih postavlja u melting-pot ozračje jedne pariške četvrti (Bastille u Svatko traži svog mačka) ili anarhoidni laboratorij jednog apartmana sa svojim kulturalnim razlikama. Zato je njegov dandy Xavier (neodoljivi Romain Duris) portretiran kao neka vrsta anti-Amelie Poulain. Zato Klapisch mrzi urednost Jeunetovih pedantnih kadrova i ne pada mu na pamet da s ulica Bastille i Barcelone odstrani poderane plakate i emigrante, premda u Španjolskom apartmanu ne odustaje od ponekog jeunetovskog trika (animirane mape, fotografije koje pričaju priču, višestruke ekspozicije, ubrzane sekvence, Audrey Tautou Amelie kao Xavierova umišljena djevojka).

Situacija u kojoj su se zatekli njegovi junaci počiva na tipičnoj Big Brother-estetici. Dakle, ugurati skupinu posve različitih faca u jedan zatvoreni prostor i promatrati njihovo ponašanje. No, dok u real-TV-pandanima Španjolskog apartmana njihovi sudionici ispadaju iz emisije u emisiju, a ostaju samo oni za koje publika misli da su najzanimljiviji, Klapischeva varijacija na Loft Story ne počiva na eliminaciji, nego na progresiji. Kako se množe likovi, tako se širi i filmski kadar. Ali tu razlike ne prestaju. Dok voajeristički koncept Big Brothera počiva na formuli »više mesa, manje poruka«, u Španjolskom apartmanu situacija je obrnuta. Poruka glasi: slijedite vlastite snove, čak i ako vas očekuje atraktivni posao u Ministarstvu financija. Dakle, kozmopolitska Barcelona nasuprot europskoj administraciji u Strasbourgu. Svatko pokušava razriješiti vlastite globalne kontradikcije. Možda se film neće svidjeti euroskepticima. No, ako niste nikad sudjelovali u europskoj razmjeni studenata i uživali u blagodatima Erasmusa, Klapisch vam je barem pokazao što ste propustili.

Dragan Rubeša