Eskapistička laganica

Eskapistička laganica

Eskapistički film koji je podigao buru negodovanja o vlastitoj kakvoći — ponajprije zbog činjenice da je rađen po jednoj od (uvijek) provokativnih kratkih priča Philipa K. Dicka (koje su rezultirale i ostvarenjima poput Istrebljivača i Specijalnog izvještaja), ali i zbog sama redateljskog imena Johna Wooa (doduše, potpisnika u posljednje vrijeme mlitavih Glasnika vjetra te čisto adrenalinske zabave Nemoguće misije 2). Ipak, Isplatu apsolutno ništa ne odaje kao djelo tako važna redatelja te ona biva isključivo jedna od onih zabavnih laganica koje se začas zaborave. Woo (gotovo inercijski nezainteresirano) odrađuje svoj posao, doduše mjestimično prepoznatljivim stilističkim rukopisom: slow-motiona, jurnjava motorima i automobilima te sekvence borbi (i u tim trenucima stvari se pokreću i dobivaju na živosti) te se zadržava na najjednostavnijem mogućem cilju: onom jeftina uzbuđenja i klišejima vjerna poretka odmotavanja zbivanja.

Stoga, promatra li se film kao najplošnije moguće iščitavanje Dickova djela, on svakako postaje propuštena prilika. Amnezija, naime, kao neiscrpan pokretač mnogih zbivanja u filmskoj povijesti, u Isplati je zasigurno mogla uroditi i manje šturim rješenjima od gole akcije — preispitivanjima identiteta ili političkih igrarija, primjerice, a ne pukom konstrukcijom vođene radnje do kalkulirana svršetka.

Pridaju li se svemu goleme rupe u kvaziintelektualnom poigravanju s gledateljima te nenadahnuta gluma, Isplata je još začudno gledljiv film. No sjećanje na njega traje samo onoliko koliko i on sam.