Dobri lopov

Dobri lopov

Ovlaš nadahnut klasičnim francuskim film-noirom iz 1955. godine — Bob Le Flambeur Jean-Pierre Melvillea, Kockar Neila Jordana (potpisnika Mona Lise, Plačljive igre, Kraja ljubavne priče ili Intervjua s vampirom) u prvome je redu karakterna studija, a tek potom film pljačke, te je kao suptilan portret čovjeka koji balansira na razmeđi vlastitih slabosti i vrlina mnogo i uspješniji. (Peak ili vrhunac suspensa, naime, doživljava prije za kockarskim stolovima kasina negoli za vrijeme operacije.)

Pritom je riječ o protagonistu kakav savršeno pristaje personalityju Nicka Noltea i kakav izvire iz dubine njegova bića; čime glumac ostvaruje jednu od ponajboljih izvedbi u karijeri, čineći to u vrhunskoj formi, te daje svom Bobu novu dimenziju u iščitavanju tradicionalnoga (ikonološkog) emotivno ranjena (anti)heroja, time samo pridonoseći njegovoj punoći i uvjerljivosti. (I dvadesetogodišnja Nutsa Kukhianidze kao mlada prostitutka Anne, ako i nije glumački briljirala, pokazala je snažnu i dojmljivu osobnost, svakako vrijednu pozornosti.)

Interakcija likova time je potpuna — nije zbrzana, a uvođenje u odnose nije predugo (odnos Bob-Anne prije je onaj otac — kći negoli išta drugo; a Bob — policajac Roger Tchekyja Karyoja decentno si pomažu, te su prije kolege negoli protivnici), no zaplet kao cjelina nedostatan je i slabašan. Doda li se tome noćna, zadimljena, jazzy-atmosfera snimatelja Chrisa Mengesa, dobiva se začudna mješavina, čiji je proizvod ipak vrlo solidan i posve vrijedan gledanja.