Detalj i redatelj

Detalj i redatelj

Kuća pijeska i magle nije samo priča o uspjehu njegova redatelja, niti samo parada dobrih glumačkih interpretacija, nego i sjajno napisan i režiran film

Vadim Perelman, četrdesetogodišnji redatelj ukrajinskoga podrijetla, uživa pozornost medija najviše zbog svoje životne sudbine, tipične američke success story. Izbjegao iz Ukrajine zbog siromaštva, sebe i obitelj prehranjivao je često i krađom, a nakon što je napustio studij filma u Torontu i posvetio se režiranju reklama, napravio je film o kojem se priča i koji je zaradio tri nominacije za Oscara (dvije za glumu Bena Kingsleya i Shohreh Aghdashloo, jednu za glazbu Jamesa Hornera).

Na svu sreću, Kuća pjeska i magle nije samo priča o uspjehu njegova redatelja, niti samo parada dobrih glumačkih interpretacija, nego i sjajno napisan i režiran film. Perelman je, sa Shawnom Lawrenceom Ottom, preradio istoimeni roman Andrea Dubusa III, jer je u njegovim likovima našao sličnosti sa svojom životnom sudbinom. Gospodin Behrani, u Iranu visoko pozicioniran vojni časnik, nakon prisilne emigracije iz domovine, u Sjedinjenim Državama krpa kraj s krajem i obavlja ponižavajući posao cestovnoga radnika. Drugi glavni lik, Kathy, šokirana nakon što ju je napustio suprug, zanemarila je sve svoje financijske obveze i našla se na ulici zbog neplaćanja poreza. Obitelj Behrani jeftino je kupila njezinu kuću. Borba oko prava na kuću i za Behranija i za Kathy označava ne samo borbu oko vlasništva nego i borbu za povratak vlastitog dostojanstva. Zaplet Perelmanova filma vrti se, dakle, oko pravnoga pitanja i odgovara okvirima u kojima se kreću televizijske reality emisije ili, u najboljem slučaju, standardni televizijski filmovi. Fascinantnost njegova ostvarenja jest u načinu na koji je Perelman obični, prizemni zaplet u posljednjoj trećini filma pretvorio u stravičnu tragediju, pritom izbjegavši dojam jeftine senzacionalnosti obrata.

Predskazivanje

Takav obrat Perelman anticipira već na početku umetanjem neobičnih stilskih digresija u narativno tkivo filma. Naime, niz realističkih scena, uglavnom zasnovanih na dijalogu, isprekidan je neobičnim noćnim vizurama okoliša, ponajviše kadrovima kalifornijske plaže uronjene u maglu. Kadrovi okućnice u magli jezovitošću čak podsjećaju na slične kadrove iz horor-klasika Istjerivač duhova. Na prvi pogled oni grubo odskaču od cjeline, ali, što više radnja napreduje, dobivaju opravdanost u poremećenosti likova i pretvaraju se u predskazanje budućih događaja.

Sjajna karakterizacija likova drugi je element kojim Perelman osigurava opravdanost šokantnog obrata. Svi likovi naizgled djeluju kao snažne osobe, koje i u najgorim trenucima krize mogu naći zrnce sabranosti i ispravno postupiti. Varljivost te staloženosti najizvrsnije je prikazana u liku Behranija, kojega je sjajno interpretirao Ben Kingsley, glumac koji nas redovito iznenadi vrsnošću svoje glume. Behrani je brižan otac i muž koji se brine za obitelj, ali svako malo pokazuje znakove rigidne patrijarhalnosti i opsjednutosti idealima časti i dostojanstva. Kingsley ga glumi uz suzdržani bijes koji skriva iza pristojnog smiješka i uglađenih riječi, a pokazuje ga već u trenucima prividne smirenosti kroz nemirnu gestikulaciju rukama. Što se ostalih likova tiče, od pomalo neuvjerljiva, ali, također, vrlo dobro odglumljena lika Kathy (Jennifer Connelly), izazovniji je lik njezina dečka, policajca Lestera. On svoju prirođenu staloženost, ozbiljnost i odgovornost ugrozi kad se dječački zaljubi u Kathy i radi nje pokuša istjerati Behranijeve koristeći se nerazumnim metodama prisile.

Slabosti pobjeđuju vrline

Kao i u slučaju Behranija i Kathy, prema kraju filma njegove slabosti sve više pobjeđuju njegove vrline i postupno usmjeruju radnju prema sve neizbježnijem tragičnom kraju. Zahvaljujući motiviranom razvoju radnje, potpomognutu uvjerljivom karakterizacijom i spomenutim stilskim digresijama, na kraju filma savršeno nam je jasno kako se moglo desiti da, inače dobronamjerni, ljudi toliko zafrknu stvar i bezopasnu svađu pretvore u krvavu tragediju.

Motivirani tragični završetak otkriva nam još jedno sjajno obilježje Perelmanova filma. Naime, Kuća pijeska i magle zapravo je didaktička priča. No, njegova pouka protiv ovisnosti o statusnoj i materijalnoj strani života, simbolizirana u tvrdoglavoj borbi za naslovnu kuću, potpuno je nenametljiva, jer se u gledateljevoj svijesti stvara tek na samu završetku filma. Perelmanovo redateljsko umijeće, naime, tjera gledatelja da se tokom gledanja u potpunosti suživi s likovima i njihovim malim sudbinama te tek na kraju filma, uz pomoć jednog detalja (posljednje replike u filmu), postane svjestan njegove veličanstvene univerzalne poruke.

Juraj Kukoč