Čežnja duše za svemirom

Čežnja duše za svemirom

Kićena odjeća, pažljiva kretnja, pogled pod točno određenim stupnjem, precizno dizanje obrva, kombinirane mudre, sve to zahtijeva priličan stupanj znanja pri recepciji plesnoga događanja. Jer nije riječ o egzotici istoka, nego posve drukčijem svjetonazoru i plesu kao jednom od oblika molitve

U nedjelju 28. ožujka 2004, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, održana je rijetka i zanimljiva matineja: Indijski klasični ples. Nije čudno da program koji je organiziralo Hrvatsko-indijsko društvo prijateljstva u želji približavanja indijske umjetnosti i duhovnosti počiva na plesu, jer je i Stvoritelj, Podržavatelj i Razaratelj te pradavne civilizacije Šiva, Kozmički plesač. Ples simbolizira životni ritam, stvaralačku energiju, vječno kretanje i promjene. Plesom mikrokozmos tijela hvata rezonancu s velikim Ritmom, u težnji suglasja s univerzumom.

U Indiji sve umjetnosti potječu od plesa. I pojam kazališta više se veže uz pokret i ples negoli uz riječ i dramu. Svi osnovni pojmovi koji se tiču kazališta u Indiji proizlaze iz sanskrtskoga korijena ’nrt’ — plesati: ’nata’ je ples, ’nataka’ je drama, ’natya’ je opći izraz za scensku umjetnost, kazalište.

Kako organizator zasigurno nije raspolagao većim financijskim mogućnostima, klasični indijski ples u dobru je dijelu programa prezentiran solo izvedbama, i uz snimljenu glazbenu pratnju, što je gledateljstvu — pripadnicima zapadne kulture koji uglavnom reagiraju na brze i glasne podražaje, a uz to nenaviklim na dešifriranje indijskoga plesnog kôda, ostalo daleko, odnosno ponavljanjem ritmičko plesnih obrazaca, postalo naporno. Kićena odjeća, pažljiva kretnja, pogled pod točno određenim stupnjem, precizno dizanje obrva, kombinirane mudre, sve to zahtijeva priličan stupanj znanja pri recepciji plesnoga događanja. Jer nije riječ o egzotici istoka, nego posve drukčijem svjetonazoru i plesu kao jednom od vidova molitve. Dakle priznajmo, ako niste religiozni, barem ne u hinduističkom smislu, teško prepoznajete simboliku čak i narativnih plesova.

Pozornica je hram

Plesna drama bharatanatja, u izvedbi cijenjene indijske plesačice i koreografkinje Rajyashree Ramesh (koja danas vodi svoju plesnu akademiju u Berlinu), složena je cjelina u kojoj se izmjenjuju geometrijski, ritmički obrasci i narativni pokret, ono što bismo mi nazvali baletnom pantomimom. I dok apstraktni dijelovi postavljaju tijelo kao osovinu, vezu između zemlje i svemira (a pozornica, poput hrama, označava svemir), ekspresivni dijelovi prikazuju izmjene temeljnih osjećaja i pričaju intimnu žensku čežnju za ljubljenim, što je zapravo želja duše da se sjedini sa svemirom. Ramesh sigurno dominira scenom, iznenadni mirovi (naglo, nepripremljeno zaustavljeni pokreti, u ravnoteži na jednoj nozi) bez pomaka su, mimika lica izražajna i fascinantno čista u preciznim promjenama. No, u plesnom smislu atraktivniji je dio programa bio duet s njezinom učenicom Karen Taguet, ritmičkoplesna cjelina u kojoj tek usporedbom dolazi do izražaja savršena preciznost pokreta i ujednačenost plesačica. Od kretanja glave i vrata, do brzih prostornih intervencija, sinkrono ili u vremenskim pomacima, svakako je bila odlična završnica predstave.

Ipak, najbliži je našem poimanju scenskoga plesa kathak, indijski sakralni ples koji se modificirao na muslimanskim dvorovima, i koji je prepoznatljiv po brzim ritmičkim obrascima nogu, okretima i naglim zastojima. Kathak je na početku programa izvela zagrebačka plesačica Ana Suryawanshi Milošević, nekadašnja dugogodišnja članica SEK-a Mile Rackov, uz živu pratnju (Nimay-Roy Saboliae) bubnja i tzv. plesni govor. Ana je diplomirala filozofiju i religijske kulture, i pet godina učila kathak u Delhiju, pod duhovno-plesnim vodstvom Ume Sharme. Priznaje da je riječ o iznimno teškoj i drukčijoj tehnici (kao što je stopalo uvijek u nekoj vrsti fleksa, prsti šake u mudri...), pogotovo kad je riječ o prijelazu u kasnijim godinama, no ona je osjetila bliskost kultura i otkrila neke svoje duboke svjetove. Ona mi je također potvrdila da je kathak najprirodniji oblik unutar klasičnog indijskog plesa, da su mudre reducirane na svega dvije ili tri (vrstan plesač poznaje inače oko pet stotina!) i da je u njemu najveća mogućnost osobne interpretacije. Dodala bih, i jedan od najprihvatljivijih mostova u međusobnu razumijevanju plesa različitih civilizacija.

Maja Đurinović