Boris Burazović–Heingz

Iz dalekog nam je Čilea prije nekoliko dana stigla vijest da je početkom ožujka u Santiagu preminuo Boris Burazović, jedno od najistaknutijih imena povijesti našega jazza. Bio je zapažen bubnjar, nadareni pijanist i prije svega pravi swinger osebujna životna opusa. Nakon završena gimnazijskog školovanja u Senju i Zagrebu upisuje i studij arhitekture, koji će zbog ratnih zbivanja 1942. morati napustiti. Ratni će ga vrtlog baciti najprije u Beč, a potom i u Pariz, gdje će 1949. diplomirati, a na tom se polju dalje usavršavati u Darmstadtu, stekavši i titulu Emeritus. U Parizu je završio i Višu političku školu za strance.

Dizajner pravog jazz-bubnja

S jazzom Burazović se susreo vrlo rano, i to posredovanjem svog strica, nekad aktivnog zagrebačkog pijanista i njegove žene Amerikanke, koja mu je kao trinaestogodišnjaku donijela prve bubnjeve. Prvi mu je jači angažman bio u sastavu braće Grčević Five Swingers, a potom će prijeći u drugi zagrebački sastav mladih džezista Night Swingers. Godine 1938. ulazi u podmladak legendarnih Devilsa Moše Marjanovića, no kako je u tom sastavu već djelovao afirmirani bubnjar, Burazović se okreće big band swingu Bojana Hohnjeca, a uz to odlazi redovito u Opatiju slušati britanske bendove tog tipa. Burazović je u suradnji s također istaknutim jazz-bubnjarom tog vremena Bracom Mervarom dizajnirao i prve u nas prave jazz-bubnjeve, koje je u svojoj radionici savršeno izradio glasoviti zagrebački graditelj instrumenata Kurjan. Uz sviranje bubnjeva Burazović se usavršavao i kao pijanist, pohađajući redovito satove kod legendarnoga zagrebačkog pedagoga-pijanista prof. Dumičića. Kraj Drugoga svjetskog rata Boris Burazović dočekuje u Parizu, u kojem započinje drugi dio njegove glazbene, ovaj put internacionalne karijere. Tu se najprije pridružuje sastavu legendarnoga gipsy-gitarista Djanga Reindhardta pod novim imenom Bob Buraz, s kojim snima i nekoliko ploča. Nakon što je Duge Elington Reindhardta odveo u Sjedinjene Države, Burazović formira nešto veći jazz-sastav s francuskim trombonistom Bennyjem Vasseurom i američkim trubačem Dickom Collinsom. S tim je sastavom Bob Buraz pratio i brojne u Parizu gostujuće soliste, poput Roya Eldridgea, Stephana Grappellija, Rexa Stewarta i drugih, a sam je Burazović na jam-sessionima u najelitinijim pariškim klubovima pratio Tommyja Dorseya, Louisa Armstronga te spomenutoga Grappellija, čije će ime, Stephane, Burazović dati svome sinu.

Čežnja za Zagrebom

Profesionalno sviranje Borisa Burazovića prestaje 1959. Nakon toga aktivan je još samo amaterski, svirajući s raznim malim sastavima te se sve više posvećuje svom zvanju, arhitekturi. Tako mnoge građevine i kuće u Nici nose njegov potpis, a dosta je gradio i u Njemačkoj. Nemiran ga duh odvodi u razne zemlje, među kojima i u neke bliskoistočne, no Zagreb i domovinu nikada neće zaboraviti. Tako se u Zagrebu odlučio 1996. vjenčati, što je pod budnim okom tadašnjeg vijećnika i današnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića u Gradskoj vjećnici i učinio. U Zagreb navraća ponovno 2000. kao rekonvalescent nakon teže operacije, kad je na nagovor svoga domaćina, gitarista Aleksandra Bubanovića, u Lisinskom trebao čak i zasvirati, no nažalost više nije išlo. U svojim bi pismima s vlastoručno nacrtanim simbolima avionske pošte uvijek izražavao čežnju za Zagrebom, Svačićevim trgom, mjestom nastanka nekih nekad važnih zagrebačkih malih jazz-sastava, domovini Hrvatskoj, uz obećanja ponovnih susreta. Ta se obećanja nisu nažalost ostvarila. Buraz nas je ovog ožujka zauvijek napustio. Njegovo je ime vrlo važno u povijesti zagrebačkog i hrvatskog jazza, a bio je jedan od prvih koji je zapaženu karijeru napravio i u inozemstvu, što će i u kasnijem razdoblju za većinu naših džezista ostati nedosanjan san.

Boris Burazović, alias Bob Buraz, pokopan je u obiteljskoj grobnici svoje supruge u Santiagu de Chile.