Bijeg od realnosti

Bijeg od realnosti

Kao da je zavladao stanovit strah od publike. Vrlo malen broj tekstova spreman je gledateljstvo izazvati i podnijeti njegov pravorijek

Uvid u 58 dramskih tekstova, koliko ih je ove godine sudjelovalo u natječaju za Nagradu Marin DržićMinistarstva kulture RH, nedvojbeno pruža mogućnost ocrtavanja obrisa recentnoga hrvatskog dramskog pisma. Ponajprije, s obzirom na okolnosti, začuđuje njihova brojnost: koliko god suvremeni dramski autor imao razmjerno male mogućnosti da dospije do pozornice (što bi trebala biti svrha svakoga dramskog teksta), ipak je produkcija obilna i razmjerno raznovrsna. To je načelna konstatacija, koju odmah moramo modificirati i relativizirati.

Začudni fenomen

Naime, začuđuje odmak, distanca, gotovo bijeg od realnosti, što je značajka otprilike dvije trećine tekstova. Možda zaglušen i zbunjen medijskom bukom, silnom raznolikošću, a nerijetko i proturječnošću interpretacijâ realnih zbivanja, moguće i s nedovoljnim vlastitim uvidom, mladi autor obično — odustaje od zbilje, kao da mu ona ne nudi dostatno građe za konstrukciju drama. Nama se, međutim, čini da je zbilja oko nas, na različitim razinama, iznimno poticajna: društvo koje se nalazi u previranju, usred bolna procesa tzv. tranzicije, u potrazi za novim (ili, možda, u povratku starim) vrijednostima, upravo idealan izvor motivâ, a i prizorište pogodno za situiranje dramskih zapleta. No, umjesto toga, mladi autori radije biraju beskrajne i ne uvijek inventivne varijacije dijaloga Vladimira i Estragona, grotesku, apsurd i farsu, zatvaranje u pseudoelitistički rezervat hermetizma, tek izdaleka aludirajući na činjenice ili pak posve izbjegavajući suočenje s njima. Nema dvojbe, isplatilo bi se podrobnije istražiti razloge takva začudna fenomena.

Priličan broj tekstova, također, bježi od scene (čime, paradoksalno, sâm dramski autor dovodi u pitanje vlastitu egzistenciju, raîson d’etre). Riječ je o dramama koje uopće ne bi mogle biti uprizorene, koje ne vode računa o elementarnim scenskim zakonitostima, ili pak o takvima za koje bi pobliža analiza konstatirala da su zapravo prerušeni drugi žanrovi. Posebnu podvrstu čine drame manje ili više parazitski izvedene na temelju drugih drama, parafraze, persiflaže ili tzv. tangente, kojima kao temelj služe — Shakespeare ili Krleža. Ovdje se, na neki način, dramatičar sâm izolira i dragovoljno ostracizmom protjeruje iz društva: teatar je njegov dom, a (jedina) potencijalna publika drugi članovi teatarske zajednice. Ni takav pristup ne doima se produktivnim.

Duhovnost i duhovitost

Štoviše, kao da je zavladao stanovit strah od publike. Vrlo malen broj tekstova spreman je gledateljstvo izazvati i podnijeti njegov pravorijek; autori kao da smatraju da jednim totalnim tekstom moraju iskazati cjelokupan raspon vlastitih tema i stajališta — umjesto da odaberu, usredotoče se, dramaturški razrade i na kraju poentiraju izabrano. Nedostatno poznavanje dramaturških i kazališnih zakonitosti ovdje potpomaže eskapizam i bell’espritski ili, recimo, postavangardistički hermetizam (koji često znači regresiju i autizam, prezir prema publici, nejasnu simboliku — gotovo uvredu common senseu, koji ipak mora ostati očuvan). Doista je mnogošto u današnjem društvu apsurdno, no scenski apsurd mora biti itekako čvrsto dramaturški i koncepcijski (u smislu poetike) utemeljen — možda i na literarnim reminiscencijama, ali svakako na refleksijama (ne tako daleke) zbilje.

Zato su nominirani, i, potom, nagrađeni, odabrani na temelju jedinih (u takvoj situaciji) čvrstih kriterija: u prvom redu, to je odnos prema suvremenosti te izvedbeni, scenski, potencijal djela. I zato je minijatura mogla izbiti u prvi plan ispred scenske freske, zato je valjalo nagraditi one koji teatar vraćaju ne samo duhovnosti nego i duhovitosti te njegovim prastarim (ali ne i zastarjelim) ishodištima: riječi i glumcu, smijehu i plaču, tišini u kazališnoj dvorani, iščekivanju preokreta, oslobađajućem žamoru.

One koji dramom postavljaju problem — i ne rješavaju ga, ali ga zato osvjetljavaju i ispituju svim legitimnim sredstvima koja istinski teatar nudi. Naposljetku, one koji pišu djela koja nas se doista tiču.

Boris B. Hrovat