Barokni raj

Barokni raj

U stilu atipičnom za uštogljenog monarha, suzdržan i odmjeren, ali bez prevelike brige za dojam koji će javnost o njemu steći, knez Hans Adam II. otvoreno priznaje kako nema baš nikakvu sklonost prema suvremenoj umjetnosti, te da ga umjetnost 20. stoljeća, kao zrcalo jednog od najokrutnijih razdoblja ljudske povijesti, uopće ne zanima

Početak 21. stoljeća bečkom je muzejsko-galerijskom krajoliku donio nekoliko znatnih novosti. Osim otvaranja institucija u novoizgrađenome Museumsquartieru i reorganizacije već postojećih (na starome mjestu) poput Albertine, projekata koje je uglavnom financirala država i koji direktno ovise o aktualnim društveno-političkim prilikama, najnovija je bečka atrakcija posve drukčijeg karaktera. Novootvoreni Liechtenstein Museum ne ovisi ni o kome, osim o sposobnostima, dobroj volji i afinitetima njegova vlasnika — pravog pravcatog kneza. Izuzetno zanimljive okolnosti postanka i povijest novoga muzeja mogu se dostojno mjeriti s onime što on nudi. Iako patuljak u usporedbi s već tradicionalno priznatim bečkim veličinama, Liechtenstein Museum ima sve predispozicije ozbiljnoga konkurenta divovima, a činjenica što od njega zasad nitko ne očekuje profit izrazita mu je prednost.

Zid bez slobodnih centimetara

Povijest plemićke obitelji Liechtenstein, kao i njezina privatna zbirka umjetnina, više je od tri stoljeća bila vezana uz carske gradove. Prvi knez u obitelji, Karl I. von Liechtenstein (1569-1627), sakupljačkom se strašću zarazio na praškome dvoru cara Rudolfa II, i u svojoj je rezidenciji položio temelje zbirke, a time i današnjega Liechtenstein Museum-a. Veliki mecena i graditelj sakralnih objekata Karl Eusebius von Liechtenstein (1611-1684) bio je i angažirani sakupljač, a u obiteljsku je praksu uveo zanimljiv običaj: nakon što je u Lednicama (Eisgrub), gradnjom dvorca uposlio Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, uzgajao je rasne konje koje je zatim s moćnicima svoga doba mijenjao za ulja na platnu. Najpoznatiji graditelj srednjoeuropskih baroknih dvoraca, Johann Adam Andreas I. (1657-1712), bio je veliki ljubitelj flamanskoga baroknog slikarstva. U obiteljskoj su se zbirci i prije nego što je 1693. u Antwerpenu kupio Rubensov ciklus, koji danas predstavlja okosnicu stalnoga postava Liechtenstein Museum-a, nalazila pojedina djela velikoga Flamanca. Upošljavajući agente koji su pratili tržište umjetnina u Nizozemskoj i Italiji, knez je redovito dolazio u posjed remek-djela svoga doba. U bečkoj Bankgasse uskoro je niknula palača, sjedište galerije koja je već tada konkurirala Carskim zbirkama u Stallburgu. Johann Adam Andreas I. pobrinuo se i za gradnju današnjeg muzejskog sjedišta. Prema predlošku reprezentativne rimske palače nastao je objekt u devetom bečkom okrugu, na suvremenoj adresi Fürstengasse 1. Prvi je nacrt za njega napravio Johann Bernhard Fischer von Erlach, a zamijenio ga je Domenico Egidio Rossi, čiju je koncepciju od 1692. slijedio Domenico Martinelli. Slikarski dio posla na unutarnjem uređenju palače povjeren je Marcantoniu Franceschiniju, izrada štuko-dekoracije Santinu Bussiju, skulpturalna dekoracija palače i parka Giovanniju Giulianiju, a prizemlje je od 1705. oslikao Johann Michael Rottmayr. Ovaj je barokni Gesamtkunstwerk tijekom 19. stoljeća doživio znatne promjene — primjerice, Rottmayrove freske prekrila su iznad sloja žbuke, koji ih je sakrio sve do samog početka našega stoljeća, platna Antonia Belluccija iz drugih sjedišta obitelji Liechtenstein. Joseph Wenzel von Liechtenstein (1696-1772) preferirao je francusko slikarstvo, a svoju je zbirku smjestio u bečkoj Herrengasse. Raskošna kočija koju je poslao u Parmu po izabranicu srca svoga, napravljena je u Parizu i predstavlja remek-djelo francuskog rokokoa, a danas krasi veliku dvoranu u prizemlju muzeja. Dvije galerije Liechtenstein ujedinile su se u drugoj polovici 18. stoljeća, a na današnju lokaciju muzeja preselile su se između 1807. i 1810. godine. U palači navodno, kako opisuju tadašnji putopisci, nije bilo ni jednog kvadratnog centimetra praznoga zida, a galerija je odavala potpuno kaotičan dojam. Kneza Johanna II. (1840-1929), velikog ljubitelja umjetnosti 14, 15. i 16. stoljeća, u reorganizaciji su zbirke podupirali pioniri moderne muzeologije — Jakob Falke i Wilhelm von Bode. Iz doba Johanna II. potječu mnoge donacije Kunsthistorischesu i Galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Beču, kao i prvi ilustrirani katalog zbirke Liechtenstein (von Bode, 1896).

Beč–Vaduz–Beč

Razlog zbog kojeg živući članovi obitelji Liechtenstein Beču ne vole polagati račune, niti se u njega planiraju vratiti, duboko je ukorijenjen u apsurdima povijesnih zbivanja 20. stoljeća. Prije gotovo šezdeset godina njihova je zbirka, jedna od najznačajnijih svjetskih privatnih umjetničkih zbirki, napustila grad. Nacionalsocijalisti su se, pod čijim je režimom barunica Gutmann, supruga Franza Josefa II. (1906-1989) postala u Beču persona non grata, pomno smišljenim manevrom pokušali domoći obiteljskoga blaga. 1938. zbirka je Liechtenstein, zajedno s palačom u kojoj se nalazila, dekretom stavljena pod zaštitu, što je zabranjivalo knezu da je skloni na jedan od obiteljskih posjeda izvan zemlje. Sedam godina kasnije, pred sam kraj Drugoga svjetskog rata, kneževa su nastojanja urodila tek trogodišnjim dopuštenjem iznošenja nekolicine umjetničkih djela iz zemlje. Te su 1945. pod krinkom manje značajnih pejzaža nepoznatih autora (kojima je jedino bilo dozvoljeno putovati) u smjeloj obmani nadležnih iz palače prošvercana čak i Rubensova djela, a kompletna je zbirka sklonjena u Vaduz, novo sjedište obitelji von und zu Liechtenstein. Godine 1948. knez je odbio poštivati nalog nacističkog režima, a odbjegla je zbirka postala trnom u oku svih koji su je namjeravali spasiti iz ruku pravoga vlasnika. Obitelji Liechtenstein je, nakon svih stoljeća koja je provela u gradu, Beča bilo upravo navrh glave.

U Vaduzu se kneževska obitelj posvetila konsolidiranju moći i rješavanju alarmantne financijske situacije. Kapital kojim je osnovana banka LGT, najvažnija uzdanica kneževske obitelji, namaknut je jednom u nizu prodaja iz zbirke umjetnina — onom portreta Ginevre de’ Benci Leonarda da Vincija. Banka je kao svojevrsni nadomjestak za Leonarda zbirci u obliku 23 milijuna eura pokušala vratiti svoj dug. Upravo je toliko sredstava uloženo u renoviranje bečke palače Liechtenstein, do 2000. iznajmljene Muzeju moderne umjetnosti (danas u Museumsquartieru). Njegova visost Hans Adam II. von und zu Liechtenstein (1945) elegantnim je prijedlogom 2000. godine (»ja novac i muzej, vi zakon i dozvole«) isposlovao ukidanje zabrane iznošenja umjetnina iz 1938, i pristao na vlastiti trošak utemeljiti muzej kojem bi u stalnom postavu bio dio obiteljske zbirke (još uvijek sa sjedištem u Vaduzu), a povremenim bi se izložbama ulazilo u suradnje s drugim privatnim i državnim galerijama. Time je Beču nakon šest desetljeća omogućeno uživati u gostovanju zbirke koja mu je nekada pripadala.

Tri bivše ženske odaje

Rođenje Liechtenstein Museuma u izvornom baroknom ozračju proteklo je uz različite komentare. Čak ni oni potpuno natopljeni zavišću nisu mogli skriti istinu — mali privatni muzej s pedigreom u koji se stara zbirka vratila u novome ruhu upravo je fantastičan. Zbirci koju su obilježili subjektivni interesi i strast generacija sakupljača, a ne hladan i sistematičan znanstveni pristup, glavni je adut upravo njezina nehomogenost. Koncepcija direktora Johanna Kräftnera (arhitekta, poznatog perfekcionista i radoholičara s čvrstom rukom i istančanim smislom za kontrolu) za prvo predstavljanje javnosti promišljena je i suzdržana, a krasi je nedostatak bespotrebnih razmetanja. Srećom, u Fürstengasse, ulici u kojoj se nalazi muzej, nema sunovraćenih avionskih krila niti isticanja količine u restauriranje ulupanih tona zlatnih listića. Nema ni napadnih edukativnih tekstova po zidovima koji svojim dimenzijama premašuju umjetnine same, otimajući im životni prostor. Nedostatak legendi stvar je ukusa: ukoliko ne barata dovoljnim predznanjem posjetitelj se mora potruditi da bi došao do informacije sadržane u knjižici — malom katalogu eksponata ponuđenom na blagajni — dakle, listati prateći brojeve na zidovima. Uz atmosferu, snaga odabranih djela, kvaliteta same arhitekture i njihova interakcija najvažnije su uzdanice novoga muzeja. U nekadašnjim muškim odajama u prizemlju nalazi se klasicistička biblioteka koja je između 1912. i 1914. preseljena iz palače u Herrengasse, a u njoj će se održavati koncerti komorne glazbe i izložbe grafike. Prostori u kojima će se održavati nekoliko izložbi godišnje tri su bivše ženske odaje. Prigodom otvaranja muzeja u njima je postavljena izložba »Klasicizam i bidermajer« (29. ožujka — 7. studenoga o. g), a predstavlja slike, skulpture te namještaj bečkog klasicizma i bidermajera. Paolo Pannini, Hubert Robert, Franz Anton Zauner, Johann Peter Krafft, Johann Baptist Lampi, Josef Rebell, Friedrich von Gauermann, Ferdinand Georg Waldmueller, Friedrich von Amerling i Francesco Hayez samo su neki od umjetnika zastupljeni na izložbi za koju su posuđena i djela iz plemićke zbirke Schoenborn-Buchheim. Liechtenstein Museum predstavlja, naime, suradnju Private Art Collections, nevezane udruge privatnih zbirki, između ostalih Harrach, Esterhazy, Czernin, Lamberg i Kaunitz, koja najavljuje zajedničku izlagačku djelatnost u prostorima muzeja. Na putu u Beletage, točnije na stropu iznad stuba jedini je, s razlogom, nedovršeni dio muzeja. Restauriranje Rottmayrovih fresaka za koje se desetljećima vjerovalo da su izgubljene, a otkrivene su tijekom renoviranja palače prije dvije godine, još je u tijeku. Ali zato je na katu dostupan svaki centimetar originalnih podova i štuko-dekoracija iz vremena gradnje. Sedam prostorija okupljenih oko najveće profane barokne dvorane u Beču, Herkulessaal, s njegovih 600 kvadratnih metara i monumentalnom freskom Andree Pozza (1704-08), otkrivaju svojevrsne highlights zbirke Liechtenstein, poredanih prema razdobljima i školama. U prostorima prije šest desetljeća pretrpanim slikama, skulpturama, namještajem i drugim objektima stvoren je prozračan stalni postav koji obuhvaća razdoblja povijesti umjetnosti od gotike do kasnog 19. stoljeća. Zbirka završava upravo ovim razdobljem, kako objašnjava knez Hans Adam II, jer se obitelj koncem 19. stoljeća našla pred prekretnicom. Mogućnosti za kupovanje novih objekata ukazale su joj se tek sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća kad je i odlučeno da se zbirka ne širi s obzirom na razdoblja koja obuhvaća, već da se pokušaju popuniti rupe u već postojećim tematskim cjelinama nastale bilo prodajom pojedinih djela, bilo dugogodišnjom stankom u novim nabavkama.

Mnoštvo Rubensa

U stilu atipičnom za uštogljenog monarha, suzdržan i odmjeren, ali bez prevelike brige za dojam koji će javnost o njemu steći, knez Hans Adam II. otvoreno priznaje kako nema baš nikakvu sklonost prema suvremenoj umjetnosti, te da ga umjetnost 20. stoljeća, kao zrcalo jednog od najokrutnijih razdoblja ljudske povijesti, uopće ne zanima. Isprva skeptičan prema vlastitim Rubensima u depou matične kneževine, vladar Liechtensteina uzda se u sposobnosti direktora Kräftnera: u stalnom je postavu izbor iz zbirke koji počinje talijanskim gotičkim slikarstvom, a kreće se preko jednog upitnog Mantegne, sigurnih Bertolda di Giovannija i Jacopa Sansovina do Giulia Romana i Pierina del Vage. Slijedi rano portretno slikarstvo sjevera i juga: navodni Rafael, posve izvjesni Bernhard Striegel, možebitni Jan van Scorel, prepoznatljivi Cranach Stariji — upotpunjeni Giambologninim broncama i djelima umjetničkoga obrta. Talijanski barok predstavljen je naturalizmom »caravaggista«, ali i djelima baroknih klasičara (Pietro da Cortona). Prvi od četiri ciklusa u opusu Petra Paula Rubensa iz 1616/17. koji ilustrira smrt i pobjedu rimskoga konzula (Decius Mus-Zyklus), Rubensovo Marijino uzašašće (oko 1637) i bronce Adriana de Friesa i Massimiliana Soldanija Benzija izloženi su u prostoriji koja se smatra središtem stalnoga postava. Slijede rani Rubensovi radovi — od poznate Venere pred ogledalom (oko 1613/14) i Oplakivanja (oko 1613/14) do Uskrsnuća (1615-1622). Rani je Rubens zastupljen, zajedno s Fransom Halsom (njegovim portretom Willema van Heythuysena, iz zbirke Liechtenstein prodanog 1969. koji do kraja lipnja posuđuje Alte Pinakothek iz Münchena) i van Dyckom, i u tematskoj cjelini Portreti nizozemskog 17. stoljeća. Zadnja je prostorija rezervirana za nizozemsko pejzažno, žanr — i portretno slikarstvo (između ostalih tu su Brueghel, van Coninxloo, van de Velde, van Goyen, Teniers, de Bloot, Steen, Savery i Rembrandt). U njoj je mjesto našla i slika najkraćega staža u kneževskim zbirkama — Snydersova Lavica kupljena 2004.

Muzej koji će u potpunosti raditi bez subvencija, usprkos tome što ne računa s profitom, posjetiteljima nudi svojevrsnu bečku ekskluzivu — njegova su vrata otvorena svakim danom, osim utorka, do 20 sati. U povodu otvaranja muzeja pripremljena su čak četiri kataloga-vodiča, a u onom najvećem, u kojem je predstavljena zbirka Liechtenstein, sabrane su vrhunske fotografije s mnoštvom detalja nedostupnih oku (tavanica, primjerice) pri obilasku muzeja. A sam je muzej u usporedbi s Kunsthistorischesom, možda i patuljak, ali patuljci, kao što je dobro poznato, često imaju pojma, pogotovo o dobro obavljenu poslu i o pravoj mjeri. Bit će zanimljivo promatrati projekte najavljene za kraj ove godine kad će u carskome gradu biti sveprisutan baš Peter Paul Rubens. Zbirka Liechtenstein ukupno posjeduje više od 30 njegovih djela, a predstavit će se u zajedničkom katalogu s Akademijom likovnih umjetnosti i Kunsthistorisches Museumom. U valu Rubensovih izložbi odbila je sudjelovati jedino Albertina čiji direktor Schröder svog Rubensa otvara već u rujnu. Liechtenstein Museum, za razliku od Albertine i sličnih ustanova, ne mora upotrebljavati laktove u borbi za posjetitelje. Nije mu nužno, jer je vlasnik zadovoljan i poslovanjem koje se kreće oko pozitivne nule. Kvaliteta onoga što muzej nudi ionako će sama obaviti posao. Deveti okrug i Fürstengasse u koju se u punome sjaju vratio izvorni dašak baroknoga carskoga grada pri slijedećem posjetu Beču nikako nemojte zaobići.

Iz Beča Libuše Jirsak