Animacija i realizam

Ajanović, svjestan da zbirku iznimno nadahnutih tekstova ne može nazvati poviješću, poseže za literarnom dosjetkom postavljajući sadržaju simpatičan kontrapunkt, a ne ugrožavajući njegov habitus

Igrani i dokumentarni film bili su tijekom povijesti obilato praćeni kritikom i teorijom. Može se reći da su (igrano)filmski kritičari svojevrsna kulturološka elita, a literatura o životu toga žanra i njegovim teoretskim refleksima vrlo je opsežna i raznovrsna.

Literature i teoretskih tekstova o animaciji razmjerno je malo.

Ne bih htio griješiti dušu pa neodgovorno reći kako o igranom filmu pišu zvani i nepozvani, ali kao da postoji nekakvo kritičarsko i teoretsko susprezanje kad je o animiranom filmu riječ. Valjda u kućnoj biblioteci imam sve što je na hrvatskom i engleskom ukoričeno o animaciji, pa ako oduzmem kataloške tekstove, monografije i biografije, literature će ostati za jednu posve malu policu, a one na hrvatskom mogu obuhvatiti prstima jedne ruke.

Povijest i teorija

Razloge te činjenice valja potražiti u čudnovatoj kombinaciji ignorancije i respekta. Animacija se dugo vremena doista držala marginalnim filmskim žanrom. Za veličanstvene vladavine Walta Disneyja kao da se o tome i nije imalo što pisati, on je bio i povijest i teorija sam po sebi, a samozatajni likovni eksperimentatori bili su pravi marginalci.

Zapanjujuće razdoblje dominacije zagrebačke škole animiranoga filma iznjedrilo je tek jednog kritičara posvećenog tome žanru — Ranka Munitića. Osim njega, nešto malo pisali su Nenad Pata i Hrvoje Turković, a nakon Munitićeva odlaska nevoljko o animaciji pišu usput kritičari ostalih žanrova.

U posljednje vrijeme odlične tekstove o animaciji ispisuje iz daleke Švedske Midhat Ajanović, a nedavno mu je Hrvatski filmski savez ukoričio zbirku tekstova koju je on u knjižnom, skupnom izdanju jednostavno nazvao Animacija i realizam.

Našlo se u toj knjizi doista izvrsnih tekstova, no kako je to tek dio autorova započetog teoretskog opusa, ne možemo tu zbirku krstiti nekom cjelovitom animacijskom poviješću, pa joj je autor i dao naizgled bezazleni naslov. Vjerujem, da je najprije napisao naslov, vjerujem, sadržaj knjige bio bi posve drukčiji. Naime, stvari s realizmom u animaciji i nisu tako benigne kao što bi se na prvi pogled reklo. Dapače, nisu stvari s realizmom u odnosu na čitavu našu percepciju svijeta, pa ni na samu umjetnost općenito, nimalo benigne.

Ajanović, svjestan da zbirku iznimno nadahnutih tekstova ne može nazvati poviješću, poseže za literarnom dosjetkom postavljajući sadržaju simpatičan kontrapunkt, a ne ugrožavajući njegov habitus. Pritom inteligentno baš nigdje ne odgovara na samopostavljeno pitanje o tome što bi to zapravo, bio realizam. Vrlo razborito, diskretno se odmičući u retoričnost, odbija realizam opisati realističnim gabaritima, a na naslovnicu stavlja crteže iz Dragićeva Dnevnika potpuno odbijajući sudjelovanje u definiranju realizma kao nečega što nastoji opisati zbilju poput fotografskog aparata.

Budući da je animacija doista potpuna stilizacija reinterpretacije svijeta, čak i u najrealističnijim likovnim rješenjima, onda zbilja o realizmu u animaciji možemo govoriti kao o specifičnom autorovu doživljaju koji nam prepričava kreirajući dvadeset peti dio sekunde i potom integrirajući te predloške pred našim očima u pokret. U novom vremenu recepcije viđenoga primamo poruku o vremenu autorove katarze.

Čudo neviđeno

Posve sam siguran da je Norman McLaren bio trajno nezadovoljan stupnjem apstraktnosti svojih ostvarenja i da je svaku realističnost držao nedostojnom umjetnika koji ima božansku moć vlastitim umom, srcem i osjetilima ponuditi metaforičnu realnost.

Doista, u povijesti likovne umjetnosti realizmom se nazvalo razdoblje kad su umjetnici slikali ili modelirali pokušavajući definirati perspektivne gabarite viđenog. Ali, Japanci na primjer, dugo su držali nedostojnim prihvatiti perspektivnu percepciju svijeta, koja nije ništa drugo nego bijedno geometrijsko viđenje našega oka uz jedinu pomoć svjetla koje se kreće po pravcu. Koliko je ponižavajuće što nikada nećemo prirodu vidjeti onakvu kakva jest, nego u perspektivi, više je filozofsko pitanje. U teoriji likovnih umjetnosti otklon ka apstrakciji definirao je odmak od realizma.

Likovnost je u animaciji vrlo važna komponenta. Pa bez obzira na stilizaciju, legitimno je i u animaciji teoretizirati o realizmu.

Evo jednog povijesnog argumenta. Film Dinosaur Gertie drži se prvim komercijalnim filmom u povijesti animacije. Njegov autor Winzor McCay nije taj film reklamirao u smislu: »Dođite vidjeti film«, ili »dođite vidjeti čudo neviđeno — animaciju...«. On je taj film reklamirao: »Dođite u kino i vidjet ćete točno kako je izgledao dinosaurus!« Dakle, McCay je nudio — rekonstrukciju!

Za one koji u boga ne vjeruju, on je fikcija. Za one koji su u njega sigurni, on je realnost. Ni san ne možemo nazvati fikcijom jer je njegove slike lako definirati konkretnim podražajima u mozgu.

Ali, ništa nas ne sprječava da, na primjer, Gašparovićevu Satiemaniju ne reklamiramo ovako: »Dođite u kino i vidjet ćete kako izgleda vizualizirana emocija uz jedinstvenu likovnu i glazbenu interpretaciju!...« »Ča je život vengo fantažija?...« rekao bi moj pokojni znanac, osebujni novinar Miljenko Smoje.