1001. otok

1001. otok

Renato Baretić, Osmi povjerenik, AGM, Zagreb, 2003.

Način života neke lokalne zajednice opće je mjesto iz kojega domaći pisci crpe nadahnuće za pisanje humorističnih djela, a val suvremenih pokušaja popularizirao je svojim romanom Ante Tomić. Takva pomalo bizarna zajednica, ponovno smještena u Dalmaciju, mjesto je radnje i romana prvenca TV kritičara Renata Baretića. No, nepravedno bi bilo ostati na usporedbi s Tomićevim romanom, jer Osmi povjerenik zamišljen je nešto ambicioznije i stvarnost je u njemu tek poticaj izmišljenoj priči u kojoj paralelno supostoji nekoliko različitih ideja. Iako se Baretić u svrhu komike koristi uobičajenim modelima — pa se tako u jednoj zabiti mogu pronaći svakojaki ridikuli, od matematičkog genija, Aboridžinica do kriminalca Selima, koji ima veze s najutjecajnijim ljudima svijeta — uglavnom ih uspijeva prikazati na dovoljno originalan način da djeluju svježe i zabavno.

Otok utopije

Zemlji sa tisuću otoka Baretić dodaje još jedan, dakako imaginarni, nazvavši ga Trećić. Udaljen od kopna točno toliko da se nalazi izvan dostupnosti signala mobilnih mreža (što danas postaje granicom civiliziranog i neciviliziranog svijeta) i nastanjen ljudima koji nesmetano i sretno žive mimo svih zakona Republike Hrvatske, Trećić se na prvi pogled doima hrvatskom verzijom otoka Utopije. Drama počinje kada tamo stiže Siniša Mesnjak, osmi po redu vladin povjerenik, kojemu je po kazni dan zadatak da na otoku organizira izbore i uspostavi lokalnu vlast. Sučeljavanje živčanog, urbanog, ambicioznog političara s mirnim, ali neumoljivim i na sve pokušaje otpornim otočanima izvor je brojnih komičnih situacija, ali i podloga za razvijanje dviju ideja romana — kritike političkog sustava te gotovo odgojnog prikaza unutarnje promjene glavnoga lika.

Trećić kao mjesto u kojem ljudi žive u miru i bez zakona doista se doima kao utopija, no Baretić je dovoljno mudar da zna da takvo što ne može postojati samo po sebi. Stoga on prividnu idilu razobličava time što na otoku većinom obitavaju starci, uvođenjem motiva surovosti u običaje otočana, kao i činjenicom da otokom ne vlada demokratski ljudski dogovor, nego jedan jedini čovjek: nevidljivi, daleki, očinski, voljen — ali ipak autoritet, najbogatiji Trećićan koji i iz daleke Australije uspijeva držati sve konce u rukama. Ipak, takav pomalo autokratski sustav (uz to pomognut švercom i mutnim poslovima) u romanu je predstavljen kao pozitivan kontrast spram demokratskog poretka koji se zasniva na lažima, prijevarama i izrežiranim događajima, zbog čega su individualne sudbine posve podređene nevidljivim potezima koje vuku političari u svojoj igri Monopolyja, kako ih Baretić prikazuje. Protivno općoj ideji o demokraciji kao idealnom poretku, ona je ovdje lošiji izbor od nedemokratske otočke idile u kojoj vlada jedan autoritet, ali su svi sigurni i zadovoljni te na njega pristaju jer tu nema laži, čime Baretić otvara izazovno potpitanje romana — može li biti idealna poretka bez čvrste ruke, duboko sumnjajući u takozvanu demokraciju u kojoj se i sami nalazimo.

S druge strane, to je priča o modernom, neurotičnom pojedincu naviklu na to da se u svijetu u kojem živi može uspjeti samo suzbijanjem vlastitih emocija i iskrenosti u odnosima. Baretić prikazuje kako način života na izoliranom otoku malo pomalo otapa emotivnu izolaciju glavnoga lika. Spoznaja da nikakva njegova akcija neće potaknuti reakciju mještana Sinišu Mesnjaka vrlo brzo dovodi do svijesti o nemogućnosti svoje političke misije, stoga mu u mjestu gdje je vrijeme stalo ne preostaje ništa drugo od okretanja vlastitoj unutrašnjosti i pronalaženja onih emotivnih zakutaka koje je zaboravio upotrebljavati ili za njih nije ni znao da postoje. U romanu pratimo njegovu transformaciju iz pravog Siniše, kako sam sebe naziva — nestrpljiva, ljuta i arogantna političara, sebičnjaka okljaštrenih emocija, u svoju smirenu i altruističnu suprotnost. Nije slučajno da lik ima trideset i tri godine, što asocira na Isusove godine, čime Baretić dodatno naglašava važnost transformacije, svojesvrsna modernog prosvjetljenja — za koje je dovoljno na neko vrijeme ispasti iz političkog žrvnja i ubrzane svakodnevice, nakratko izokrenuti perspektivu i pronaći ono za čime žudi gotovo svaka osoba — unutarnji mir. Utoliko ovaj sloj romana djeluje pomalo edukativno, jer Mesnjakovom spoznajom onoga što jest i nije bitno u životu Baretić i nas potiče na preispitivanje istog.

Više jezičnih razina

Humorističnost romana dodatno je oplemenjena uvođenjem nekoliko jezičnih razina — od standardnog do jezika svakodnevice koji se raslojava na nekoliko, što stvarnih (zagrebački, bosanski), što izmišljenih dijalekata (trećićanski, australsko-trećićanski), koji, iako ponegdje usporavaju čitanje, djeluju autentično i živopisno dajući draž ovomu djelu. Pored jezične raznolikosti ideju otoka kao mikrosvijeta opravdava i brojnost motiva (koji se dotiču najraznovrsnijih tema, od npr. ljubavnih priča, šverca, političkih smicalica do ekologije) smještenih unutar ograničena otočkog teritorija. Ipak, koliko god povezivanje najrazličitijih detalja u jedan mikrosvijet bilo opravdano, ponegdje će to mnoštvo opterećivati samu radnju. Naime, ono što se možda može shvatiti kao sindrom prve knjige — iskoristiti sve ideje na jednom mjestu, jednim je dijelom boljka ovoga romana. Iako svaki uvedeni motiv ima svoj razlog, ponegdje se priča doima kao puko nabrajanje zgoda i nizanje dosjetki (među kojima će se naći i poneke već viđene), te joj nedostaje poveznoga tkiva koje bi se ostvarilo u finim prijelazima i pripovjedačkom nijansiranju, od čega će najviše trpjeti prikaz transformacije glavnoga lika.

Fiktivnost otoka dodatno je pojačana izmišljenim legendama, od kojih je satkan Trećić, no Baretić ipak ne kida sve konce koji ga povezuju s realnom hrvatskom zbiljom. Sučeljavajući otočke mitove s onima suvremenima, u drugima će varirati od izmišljenih imena i naziva (političar Cico, časopis »Global«) do realnih imena (Severina, Osama bin Laden), što se pak ne čini osobito spretnim rješenjem, jer ostaje na pola puta između fikcije i zbilje, umanjujući poetičnost i imaginarnost otoka, a ujedno ne postižući poseban efekt spominjanjem konkretnih imena.

Unatoč rečenome, čini se da je Baretić prvencem ispunio sve zadatke koje si je zadao. Iako bismo ovu satiru mogli smjestiti u kategoriju lakšeg štiva (bez negativnih konotacija), ono nipošto nije ni površno ni nepromišljeno sastavljeno, a unatoč tome što se odnosi na konkretnu hrvatsku zbilju, s vremenom neće izgubiti zanimljivost. Kao takvo, naći će put do čitatelja.

Ljubica Anđelković