Zapadnjačko kodiranje

Zapadnjačko kodiranje

Mark Mazower: Balkan, prev. Krešimir Krnic, Srednja Europa, Zagreb, 2003.

Literatura o Balkanu koja se pojavila u posljednjih deset godina obuhvaća razmjerno velik broj naslova i teško je pregledna želimo li biti upućeni u sve što je dosad izdano, a razmjerno dostupna želimo li se ograničiti samo na ono što doista vrijedi pročitati i što nije opterećeno hipotekom narativne kolonizacije Balkana.

Knjiga Balkan — kratka povijest engleskoga povjesničara Marka Mazowera, koju je izdala izdavačka kuća znakovita imena Srednja Europa, doista je takva kao što naslov kaže: ponajprije kratka i sažeta povijesna studija koja osim toga razmatra i geografske, religijske, kulturalne i političke faktore. Autor uz obvezatan povijesni pregled mnogo prostora posvećuje političkim previranjima, analiziranju zapadnjačkoga diskursa o Balkanu te geografskoj povijesti koja je zbog svoje živopisnosti ujedno najzanimljiviji dio knjige.

Na putu u srce tame

Za autora govoriti o Balkanu neizostavno znači govoriti i o zapadnjačkoj slici o njemu, koja ga ujedno i proizvodi kao predmet analize, te se Mazower ovdje nimalo ne razlikuje od ostalih autora kojima je balkanizam simptom ireverzibilna prezira prema tom neprohodnom i nesigurnom području koje vodi u srce tame i u kojem vrijeme kao da je stalo. No Mazowerov je diskurs prije svega diskurs povjesničara i stoga se predmet i objekt ove knjige ne oblikuju u hibridnim figurama metajezika, nego radije predstavljaju egzaktnim figurama kronologije i kronotopije, zasnivaju na interpretaciji povijesnih fakata, a ne na lingvističkoj ili kulturalnoj postkolonijalnoj analizi. Dakako, Mazower nije imun na zapadnjačko toksično kodiranje Balkana i balkanizma i izričito je protiv stvaranja slike Balkana kao mjesta »primitivne i orijentalne krvoločnosti«. Njegova je analiza usmjerena na činjenice i događaje, a ne na imaginarnu sliku Balkana kao Drugog Europe.

Autor se geografski drži relativno precizne granice koja Balkan smješta na prostor između Jadranskog i Crnog mora te njegove analize obuhvaćaju uglavnom Grčku, Bugarsku, Rumunjsku, uz zemlje bivše Jugoslavije. Pripadnost tom geografskom području za njega znači pripadnost jednom disperznom prostoru te kao jedinu zajedničku povijesnu poveznicu opravdano navodi razdoblje osmanske vladavine, koja je prvi put uspjela ujediniti Balkan u više-manje jedinstvenu političku cjelinu. Nastanak pojma Balkan stoga je ponajprije vezan uz to razdoblje prije dvjestotinjak godina, kada je zahvaljujući vrlo maglovitu poimanju turskih zemalja zapadnjački libertinski um u njemu poželio vidjeti nešto više od obične geopolitičke konstrukcije. U tom razdoblju zalaska otomanskog imperija i bujanja nezavisnih država oblikovanih na načelu nacionalnosti, Mazower kao glavni grijeh u očima Zapada odčitava činjenicu da su te države stvorila seljačka i ruralna društva koja su se tek tada počela, i to vrlo nespretno, oblikovati u nacije. Stara habsburška razlika nacije i nacionalnosti pokazat će se ključnim faktorom u stvaranju i nestanku Jugoslavije te Mazower tom problemu pristupa na zadovoljavajući, no ne i dostatno informiran način. U posljednjem poglavlju, koje govori o suvremenim događanjima, autor ne donosi ništa novo, no ipak ispravno uočava povijesnu ironiju borbe za nacionalne države u kontekstu novih društveno-političkih promjena i ekspanzije globalizma.

Geografska i etnološka činjenica

Mazowerova je knjiga solidan pregled povijesti Balkana, no ne više od toga. Njemu je Balkan ponajprije geografska i etnološka činjenica, a ne semantički snažno obilježen prostor isprepletanja simboličkog i realnog, imaginarnog i stvarnog. Mazower, za razliku od mnogih drugih autora, ne teži polemički dekodirati negativno simboličko polje unutar kojega je Balkan kodiran kao mjesto kolektivne negativne identifikacije. Prostor Balkana kao Međuzemlja između Europe i Azije odavno je prestao biti neutralan geografski pojam te se u simboličkoj slici Balkana kao kolateralne štete Europe umjesto Međuzemlja vrlo lako može prepoznati Mordor. Taktičko povlačenje kolonijalnih sila s Balkana, koje je za sobom ostavilo »institucionalnu pustoš malih država koje preživljavaju posljednje sate svog krhkog suvereniteta« aktualno je i bolno pitanje današnje balkanologije. Mazower to pitanje tek sporadično postavlja i ne posvećuje mu mnogo prostora. Za sve one koji žele razmisliti o problemima paradoksalne logike u kojoj je naša identifikacija s imaginarnom zapadnjačkom slikom Balkana još manje zlo od samoorijentalizacije Balkana, Mazowerova će knjiga svakako biti dobar poticaj, no ne i dovoljno zanimljiva da bismo se nad njezinim tezama dulje zadržali.

Tonči Valentić