Zaista uzbudljivi radovi

Zaista uzbudljivi radovi

Izložba u postavu ne slijedi kronološki slijed nastanka radova, radovi nisu grupirani čak ni po autorima. Naime, mnogi se umjetnici pojavljuju na izložbi sa starim i novim radovima. Činjenica da ti radovi nisu postavljeni u prostornom slijedu meni ne smeta, dapače čini izložbu zanimljivijom i uzbudljivijom

Ja se, rečeno u prvom licu, najveći dio vremena borim s dosadom u diskursu likovne kritike i izložbene prezentacije. Ponekad mi se čini da drugi nemaju taj problem. Ili, ako se on i pojavi, oni ga gurnu pod krevet kao neku vrlo nepristojnu stvar.

Meni se ta neiskrenost čini jako, jako, nepristojna.

Neiskrena umjetnost zaista nema smisla a još je i dosadna. Iva R. Janković u svojoj je autorskoj koncepciji U prvom licu odabrala zaista sjajne i vrlo uzbudljive radove. Dosta mi je da vidim onu Jermanovu plahtetinu Ovo nije moj svijet pa da mi život ponovno počne imati smisla.

Mislite da je to zato što suosjećam s njegovom parolom, što se u njoj prepoznajem.

— Ma ne.

Svi se u njoj prepoznajemo, ali to nije bitno. Ja volim Jermanov rad kao što baš jako volim velik broj radova koje je kustosica izložbe Iva R. Janković postavila u vanjskom prstenu i centralnom PM-dijelu pod snažnim dnevnim svjetlom ponovno otvorene staklene kupole.

Dakle, ja bih o izložbi U prvom licu jedno izlaganje u prvom licu. Ja bih rado govorila o svojim emocijama.

— Volim izložbu Ive Rade Janković U prvom licu.

O svojim doživljajima.

— Jako sam se zabavljala gledajući izložbu Ive R. Janković U prvom licu.

O svojim stavovima — koji apsolutno nisu samo intelektualne naravi, nego su sinteza emocija, doživljenog realiteta i ideološkog uvjerenja.

— Nedopustivo je postaviti takvu izložbu u trajanju od samo dva tjedna.

Zapravo ja bih najveći broj ovdje pokazanih radova stavila u stalni postav više kao pravo na pamćenje. Više kao zahtjev da ne moramo stalno ispočetka.

Izložba U prvom licu, ako gledamo kronološki, počinje radovima iz sedamdesetih, iz vremena preusmjeravanja od Novih tendencija k novoj umjetničkoj praksi. Neutralni govor moderne kakav su u Hrvatskoj najradikalnije zastupali predstavnici grupe Exat 51, te nastavile Nove tendencije, uz pionirske radove Toma Gotovca, osporavaju 70-ih godina nove pojave, napose Grupa šestorice autora koji u neinstitucionalnom okruženju svojim izložbama-akcijama u javni prostor ubacuju privatne zapise (Ađo voli Stipu, Intimni zapis, Ovo nije moj svijet, Nisam lud da radim buržujske slike). Radeći na govoru intime i subjektivnom ponašanju, takav govor istodobno ironiziraju (iz neobjavljena predgovora izložbe Ive R. Janković). U središnjem su dijelu izložbe bili smješteni mnogi radovi ključni za odabranu temu, a dalje su se spiralno širili u prostor velikog prstena. Od vjenčanja Vlaste Delimar i Željka Jermana do izrastanja kose Antuna Maračića, od ranih portreta Toma Gotovca do odličnih radova Mladena Stilinovića, od novog Marteka do Dnevnika umjetnika Jasenka Rasola, od novoga kao uvijek vrlo diskretna Slavena Tolja do psihoalitičke seanse s računalom Dalibora Martinisa Umjetnik sam svoj kompleks ili razgovor s Freudom.

Izložba u postavu ne slijedi kronološki slijed nastanka radova, radovi nisu grupirani čak ni po autorima. Naime, mnogi se umjetnici pojavljuju na izložbi sa starim i novim radovima. Činjenica da ti radovi nisu postavljeni u prostornom slijedu meni ne smeta, dapače čini izložbu zanimljivijom i uzbudljivijom. Jermanov boks s uspomenama pokojne Marte Jerman nastao nedavno, nakon majčine smrti, pa poslije ponovno, na drugom mjestu, njegov poznati fotodnevnik za godinu 1977. Nakon starih radova Sanje Iveković nešto noviji Osobni rezovi pojavljuju se u sklopu istovrsnih ženskih projekcija uz Vlastu Žanić, Kseniju Turčić, Sandru Sterle...

Kožarićeve glave, Artukovićeve grafike koje opisuju običan dan, Ambijent Edite Schubert iz 1996, fotografski autoportreti Ane Opalić, nađeni predmeti Kristine Leko... Ne mogu vam nabrojiti sve što mi se sviđa.

A gdje je Iva R. Janković?

Ne bi trebalo zaboraviti da je ovo moje izlaganje u prvom licu i da ne mogu reći kako se u takvoj situaciji snalazi netko tko taj materijal nije već nebrojeno puta vidio. Moramo li misliti o nekome za koga bi ova izložba bila edukativni materijal? Ne znam. Mogu samo reći da je za mene tu bilo zaista malo radova koje već nisam barem jednom vidjela. Što je u cijeloj situaciji naše sredine ako te radove volite, a nemate ih gdje vidjeti često čak ni na reprodukcijama — prije prednost nego nedostatak.

E, sad se već pitate o čemu govorim i oko čega okolišam. Dakle radovi su dobri, postav je dobar, ali moram reći da je u cijeloj priči meni premalo vidljiva teza izbornice, kustosice, autorice. Baš zato što su nam sklonosti određenim autorima i određenim djelima slične, nekako bih voljela da se više čuo njezin glas. Zanima me zašto je i kako neke stvari birala. Ideja da se radovi skupe, napor da se oni postave i pokažu jest mnogo. Zahvaljujemo na tome. Nemamo nažalost još katalog, jer to je sigurno mjesto gdje bi se razmišljanja, razlozi i objašnjenja Ive R. Janković mogla najviše odčitati. S mnogo sam zanimanja uzela u ruke radnu verziju teksta za budući katalog. E, sad su tu sve ograde koje treba imati kada je riječ o neobajvljenom i nedovršenu tekstu, jer i prijelom i ilustracije uz tekst za katalog čine njegov neodvojiv dio.

Dakle, ovo je moje viđenje. U prvom licu izrečeno Iva R. Janković kaže da moramo postati svjesni kako je govor u prvom licu također fikcija. Ili, preciznije, on postaje fikcija u trenutku kada se odvaja od autora i postaje djelo.

...Vlasta Delimar svoje vjenčanje pretvara u umjetnički čin. Nakon crkvenog i općinskog vjenčanja par u pratnji publike odlazi u galeriju gdje se s magnetofona reproducira govor matičara i svećenika. Sve je reprezentacija, sve je istina i sve je fikcija... — kaže autorica u neobjavljenom predgovoru.

Marina Viculin