Vrtovi u nama

Vrtovi u nama

Vertikalno horizontalni svijet proizašao iz duboke ljudske tragedije vješto i precizno na scenu je prenio redatelj Ivica Kunčević nastojeći da ni jedan od prisutnih slojeva ne pojede onaj drugi

Dvanaest godina nakon što se predstavio tekstom Harpa u režiji Božidara Violića pisac Ivan Vidić ponovno se na istoj sceni javlja najnovijim tekstom, Veliki bijeli zec, koji u najboljem svjetlu prikazuje nestereotipnost dramskoga pisma spomenutog autora. Od Groznice, Ospica, do Octopussyja, praizvedena nedavno u zagrebačkom HNK, Vidić razvija specifični dramski rukopis koji osnovnu realističku potku drame vješto pothranjuje i nadograđuje bizarnim pomacima i otklonima od realnosti.

Prepletanje slojeva realnosti

Precizno prepletanje različitih slojeva realnosti, spajanje vidljivog i nevidljivog, zbiljskoga, simboličnog i nesvjesnog, odlika su i Velikoga bijelog zeca, teksta za koji se bez pretjerivanja može reći da je zauzeo jedno od vodećih mjesta na top-ljestvici najboljih drama od devedesetih do danas. Riječ je o obiteljskoj i generacijskoj drami s jasnim društvenim konotacijama u koju su upisani čak i konkretni datumi novije povijesti. Započinje vojnom paradom na Jarunu kao simboličnom, prijelomnom točkom raspada jedne obitelji, pokrenuta i iz iznevjerena očekivanja onoga koji je ulagao iz uvjerenja, a dobio samo odbacivanje.

Otac obitelji i razvojačeni branitelj (vojni kuhar) euforično se priprema za sudjelovanje na mimohodu vojske s kojom se borio, no na kraju tamo za njega i njegove dečke nije bilo mjesta. Ipak, u središte drame Vidić postavlja lik djevojke Jele, na kojoj će se prelomiti sve društvene i obiteljske frustracije. Privlačnost Vidićeva pisma provocira ne samo dubokom i bolnom uronjenošću u našu zbilju nego i zanimljivim razbijanjem narativnog i realističnog sklopa, koji u trenucima kada lica pucaju uvodi njihovu podsvijest u nizu simbola, najčešće iz životinjskoga svijeta. Tako Vidić piše da do Jelinih nogu doplovi labud, a scenom se provlače i plamenci, jednorozi, krokodili, kao i likovi koje ostali sudionici na sceni ne prepoznaju, ali najavljuju neke buduće događaje ili strahove iz podsvijesti.

Cijeli taj vertikalno horizontalni svijet proizašao iz duboke ljudske tragedije vješto i precizno na scenu je prenio redatelj Ivica Kunčević nastojeći da ni jedan od prisutnih slojeva ne pojede onaj drugi, no uvođenje dvojnika likovima Jele i Jurice da bi se pokazalo u tekst upisano iskakanje iz lika slabije je funkcioniralo nego kad se dvostrukost govora i misli rješavala glumom aparte. Miljenko Sekulićnapravio je okretnu binu koja je bezbolno mijenjala prostorne zadanosti od obiteljske kuće, birtije do stana Jelina dečka Jurice, dok je Kruna Tarle, voditeljica Lutkarskog studija Fasade, stvorila onaj neobičan svijet Vidićevih simbola. Djelujući kao san, bijel, prozračan i nježan, njezin teatar pojava i stvari nenametljivo je stvarao dojmljiv kontrapunkt sa strašnom ljudskom tragedijom i raspadom likova.

Iznimne glumačke kreacije

Kunčević je i ovaj put pokazao usredotočen rad s glumcima i stoga ćemo iz ove predstave pamtiti nekoliko iznimnih glumačkih kreacija. Razočarana razvojačena branitelja što rješenje nalazi u alkoholizmu, a onda i maltretiranju obitelji, s dojmljivom je preciznošću odigrao Sreten Mokrović, tako da smo osjećali kao da će se njegov lik slobodno išetati sa scene i kao stvarna osoba zauzeti mjesto u nekom od naših susjedstava, oživjeti kao slika slomljena čovjeka kojeg možemo čuti kako se pijan dere na ženu ili s bocom piva slini pred lokalnim dućanom. Na sjajan način Mokrović postupno slaže lik od početne euforije i ponosa pripadnosti velikom sustavu do bolna razočaranja i osjećaja odbačenosti te agresije.

Jednakom dojmljivošću istaknula se i Biserka Ipša (Majka), koja u početku mekim humorom plete lik žene naše svakidašnje što neprestano trčkara oko muža. Znate već, kuha, glača rublje, sprema, ali ima i neke svoje bizarne skrivene fantazije, da bi pod teretom zbivanja i nesreće kojoj ne vidi izlaz Biserka Ipša svoj lik dovela do mračnih dubina, do onoga što zovemo krajnjom točkom trpljenja, a što često vodi u zločin. Bijeli zec u Vidićevu tekstu simbol je nevinosti i dobrote, ali i simbol djevojke Jele, kojoj je Katarina Bistrović-Darvaš darovala upravo spomenute osobine, ali i predočila njezin osjećaj samoće i odbačenosti. Amir Bukvić (Jurica) nekako se nije mogao otrgnuti od plošnosti, no zato su puninu svojim osobama dali Krešimir Mikić, Urša Raukar kao ogrubjela susjeda Sirka, ali i Suzana Nikolić, Ksenija Ugrina, Pjer Meničanin, Edvin Liverić.

Gordana Ostović