Visoka napetost suprotnosti

Visoka napetost suprotnosti

Filmovi svjedoče o raznovrsnosti pristupa, ali i o raznovrsnosti mogućnosti eksperimentalnoga filma koji je, možemo ustvrditi, uvjetovan ne samo subjektivnim naznakama autora, dosljednom provedbom ideje, nego i percepcijom gledatelja, osobnim pojedinačnim viđenjem

U okviru 13. dana hrvatskog filma prikazano je i šesnaest eksperimentalnih filmova, od kojih su dva ovjenčana i nagradom Oktavijan. Endart Ivana Ladislava Galete ostvarenje je prokušanog filmskog autora, dok je Uterus Marije Prusina i autoričin prvenac na ovom filmskom festivalu. U toj opreci nalaze se i preostali filmovi što svjedoče o raznovrsnosti pristupa, ali i o raznovrsnosti mogućnosti eksperimentalnoga filma koji je, možemo ustvrditi, uvjetovan ne samo subjektivnim naznakama autora, dosljednom provedbom ideje, nego i percepcijom gledatelja, osobnim pojedinačnim viđenjem.

Upravo nagrađeni filmovi svjedoče o razlici pristupa. Film Ivana Ladislava Galete zapravo je djelo koje nadrasta osnovne odrednice filmskoga medija, zasnovano na jednoj rečenici Uliksa Jamesa Joycea. Uz slojevitu strukturu taj je film i autorsko promatranje objektivnog svijeta u kojem je prividno suglasje prirodnog okružja predočeno takvim vizualnim i zvukovnim postupcima da mjestimice podsjeća i na zamalo prijeteću kaotičnost. Ako je u Galetinu filmu suprotstavljen poredak i naznačena kaotičnost, predočeni u strukturi zatvorenoga kruga, film Marije Prusina nudi otvorena čitanja suočavanja pojedinca s neumoljivošću prolaznosti. Naglašavanje motiva oka, odnosno očinjega vida kao receptora vanjskog, ujedno je i autoričina naznaka očinjeg vida kao svjedoka unutrašnjeg.

Uspješnijim filmovima možemo označiti i Sinaj Zdravka Mustaća ili Grad; gradovi Vedrana Šamanovića. Dok u Sinaju uočavamo strukture kretanja i poimanje vremena, Grad; gradovi predočavaju različite percepcije poimanja objektivne stvarnosti očitovanih ne tek u zaleđima gradskih prostora, nego i u stalno prisutnu split screenu. Zanimljivo je da dva filma, sa posve oprečnih stanovišta, posvećuju pozornost istom motivu. Under Construction Vladislava Kneževića čini to sa stanovišta arhitektonskih postupaka izgradnje mosta, dok je Most Nicole Hewitt zasnovan na dokumentarnom materijalu koji je postao predmetom autorskih postupaka u montaži. Ti su filmovi eksperimentalno viđenje prostora, očitovani putem samosvojnih stvaralačkih postupaka.

Suprotstaviti možemo i filmove Illusion 1 Vlaste Žanić i Mörder unter uns Ivana Faktora. Filmovi su to temeljeni nasljeđem popularne kulture, Illusion 1 tek mjestimice suvremenim mitom Edgara Ricea Burroughsa o plemenitom divljaku, a Mörder unter uns špicom glasovitoga filma M Fritza Langa. No, dok je film Ivana Faktora ekspozicija slova u neprestanu kretanju gradskim okružjem, film Vlaste Žanić nalik je demistifikaciji statičnoga prizora u kojoj je privid slikovnog, potkrijepljen i neprestanim naglašavanjem zvukovnog, nužno je napomenuti i na stranom jeziku.

Zanimljivim se može činiti i For 2 Ane Hušman, zbog svoje gotovo rudimentarne vizualnosti, iako mu je naposljetku ponestalo cjelovitosti. Poneki su se filmovi pozabavili osobnim viđenjem modnoga stvaralaštva poput Haljiku Lale Rašić, zatim crtom kao otvorenom metaforom života poput Lifeline Jelene Bračun, motivom rođendana kao znakom prolaznosti poput Danas Renate Poljak, još su dva ostvarenja posegla u filmsko nasljeđe, W-R Gorana Lehpamera opstruiranjem kadrova, a Čovjek s kamerom Marija Papića nadahnućem stvaralaštva Dzige Vertova. U završnu su se ocjenjivanju ipak neuspješnim pokazali filmovi Jazz Kristijana Jenka, koji se odveć usmjerio destrukciji, te La casa Sandre Sterle u kojem se provedba ideje o opreci performansa pred obiteljskom nastambom čiji je dio izložen rušenju nije učinila dostatno učinkovitom. Izbor je eksperimentalnoga filma, zaključno, zamalo vrlo dobar.

Tomislav Čegir