Teatar izvan teatra

Teatar izvan teatra

Varšava Grzegorz Jarzyna, jedno od najzanimljivijih poljskih redateljskih imena međunarodne slave, prošloga je tjedna imao novu premijeru u matičnom Teatru Rozmaitosci, kojem je umjetnički direktor. Točnije, premijera nije bila u samu teatru, jer je ova sezona, naslovljena Teren Varšava, posvećena produkcijama koje istražuju nekazališne prostore grada, pa je LaButeov Bash premijerno u izveden u napuštenoj novinskoj redakciji, točnije u njezinoj bivšoj tiskari. Nakon željezničke postaje i drugih gradskih prostora, gdje ove sezone gostuje Rozmaitosci red je došao i na nekadašnje prostore Zycia Warszawy. Gledalište je podijeljeno u tri dijela, jer toliko dijelova ima i LaButeova drama. Ispovijedi ljudi koje svjedoče o moralu suvremenog trenutka, a temelje se na antičkim obrascima, Jarzyna je smjestio u tri različita prostora pa publika bira koju će prvu gledati. Cijela je drama napravljena u oblik televizijskog talk showa, u kojem se otkrivaju mučne tajne, a Jarzyna — čiju bismo produkciju Riskiraj do kraja trebali vidjeti na predstojećem festivalu malih scena u Rijeci — napravio je još jednu predstavu, o kojoj će se govoriti i koja će slavu Rozmaitoscija, najpoznatijega varšavskog teatra, pronositi svjetskim fetsivalima. Tamo, dakako, gdje nađe odgovarajući nekazališni prostor.

Film ili kazalište?

Delhi Svaki put kad se poznati bolivudski scenarist Ranjeet Kapoor, autor nekih od ponajboljih indijskih filmova, prebaci na kazališni teren, očekivanja rastu do neba. No, njegova najnovija drama Shortcut, praizvedena u indijskoj Nacionalnoj školi drame, najuglednijoj indijskoj kazališnoj instituciji, suočila se s primjedbama da je previše — filmska. Kapoor se nije ni pokušao braniti od kritičkih napomena. »Htio sam napraviti zabavan komad pa sam se poslužio poznatim formulama iz indijskih filmova, izostavljajući bilo kakav pretenciozni intelektualizam« — kaže autor. Shortcut je drama o ambicioznu uposleniku spremnu na sve kako bi ugodio šefovima, pa ne preza ni od ustupanja vlastitog stana za sitne preljubničke akcije nadređenih. Kapoor nije stao samo na dramskom elementu produkcije, po ugledu na indijski film uklopio je u dramu sedam songova, dodao im koreografiju, pa se cijela stvar približila pravom Bollywoodu. Struka ima primjedbi, ali publika sklona indijskom filmu hrli na predstavu koja bi Kapoora mogla pretvoriti i u filmskoga redatelja jer ima namjeru po drami snimiti i svoj prvi film, za koji su osnove očito postavljene već na sceni.

Al-Hamlet u Tokiju

Tokio Japan je i danas jedna od najizoliranijih kulturnih sredina, u koju strani utjecaji sporo prodiru. Segment u kojem je japanska kultura ipak najotvorenija već je dugo vremena kazalište u kojem su, osim čuvanja tradicionalnih scenskih vrijednosti, ipak zastupljeni i suvremeni trendovi. Mjesto na kojem Japanci najbolje mogu upoznati događaje iz recentne kazališne produkcije u svijetu zasigurno je međunarodni Tokijski festival umjetnosti, koji ovoga ožujka teče u desetom izdanju. Kako i Japan brine globalizacijske brige, festival ide pod tri slogana: Socijalna revitalizacija kazališta, Pomirenje kulturnoga globalizma i multikulturalnosti i Razumijevanje islamske kulture. Da propitivanje zadanih tema bude postavljeno na što ozbiljnijim temeljima, brine se i osamnaest gostujućih, najčešće eksperimentalnih produkcija. Poseban interes japanske publike izazvao je Shakespeare iz Kuvajta, naslovljen The Al-Hamlet Summit, koji Shakespeareovu tragediju smješta u kontekst suvremenoga Bliskog istoka, pa je Al-Hamlet ne Danac nego kuvajtski kraljević, koji se u svoju zemlju vraća sa studija u Engleskoj. Trgovci oružja nisu postojali u Shakespearea, ali u ovoj produkciji zauzimaju bitno mjesto. Ništa manje pozornosti nije izazvala ni slovačka interpretacija Romea i Julije Jana Durovcika, koja kombinira kazalište s plesom, klasičnim baletom i glasnom rock glazbom. Domaći predstavnik, i dokaz da i Japanci poznaju suvremeno kazalište, Darumasan ga Koronda u režiji Yoji Sakate, provokativna je drama o ljudima koji postavljaju nagazne mine, ali nikad ne vide svoje žrtve. Predstava je kritika japanske vlade i drugih međunarodnih tijela, a strani gosti na festivalu drže je ravnopravnom konkurencijom s inozemnim predstavama.

Nakon koride — festival

Bogota Nije festivalska sezona započela samo u Japanu, proljeće je vrijeme kazališnoga buđenja pa se zaraza širi i na drugu stranu svijeta, na južnoamerički kontinent. Deveti Festival Iberoamericano de teatro, jedna od najvećih svjetskih kazališnih fešta, započela je u Bogoti 26. ožujka. Tako su po deveti put, taman po završetku sezone koride, glavni grad Kolumbije zaposjeli glumci i u njemu će ostati do 11. travnja, kad festival završava. Hrvatskih predstavnika ovaj put nema, ali će i bez nas u Bogoti biti vruće i kazališno zanimljivo. Uz dvadesetak domaćih predstava na festivalu će se predstaviti gotovo četrdeset produkcija iz 27 zemalja sa svih kontinenata, što južnoameričku smotru čini jednom od najbrojnijih i najzanimljvijih svjetskih okupljanja. Bez velikih koncepata i razglašenih slogana Bogota će nešto više od dva tjedna biti kazališno središte svijeta.

Jasen Boko