Stalni uspon

Stalni uspon

Kiša je film koji stilskom svježinom i hrabrošću pokazuje da je iranski film, i petnaestak godina nakon procvata, još vrlo živ i sposoban iznenaditi nas na nove načine

Ovogodišnji Dani iranskog filma u cijelosti su bili posvećeni redatelju Majidu Majidiju. Uz Abbasa Kiarostamija, Jafara Panahija i Mohsena Makhmalbafa (neki bi tom popisu pridodali i Makhmalbafovu kćerku Samiru) Majidi pripada samu vrhu suvremenoga iranskog filma. Međutim, od spomenute trojke on se razlikuje po mnogočemu. Kiarostami, Makhmalbaf i Panahi oblikovali su predodžbu koju danas o iranskom filmu ima zapadna filmska struka. To je film koji se ponajprije voli priklanjati statičnom i nenarativnom. Iako iranski filmovi imaju priče, njihovi redatelji uglavnom zanemaruju staro narativno pravilo iz akademskih priručnika da priča stalno mora napredovati uvodeći nove elemente. Njihove priče napreduju sporo i reducirane su brojem elemenata. Iranski film svoju zanimljivost traži u drugom smjeru, tj. u dva druga smjera koji se često križaju. Prvi od njih teži svojevrsnom poetskom dokumentarizmu, dobivenu isticanjem neobičnih detalja svakodnevice i uporabom sugestivnih naturščika. Drugi smjer sklon je eksperimentiranju strukturom i metafikcionalnom poigravanju. Zajedničko obilježje dva smjera jest da oba čine radikalan otklon od klasičnoga narativnog filma, njegovana ponajviše u američkoj kinematografiji.

Poetski dokumentarizam

Iako Majidijevi filmovi često i sami ostvaruju dojam poetskog dokumentarizma, u jednome oni čine iznimku od pravila — svi imaju razvijenu pripovjednu strukturu. Tijekom godina Majidi je razvio istančan osjećaj za razvoj radnje i smisao za timing. Također, uvijek se trudio dosljedno motivirati postupke likova i razviti njihovu emocionalnu i psihološku karakterizaciju. Pri tome je često upotrebljavao predloške ustaljenih žanrova. Što se slikovnosti tiče, težnju dokumentarizmu nadvladao je težnjom estetizaciji, ušminkanosti kadra i efektnoj uporabi stilskih figura. Jasno da u takvu klasičnom filmskom izričaju nije bilo mjesta za radikalne eksperimente i metafikcionalna poigravanja. Dakle, Majidi je stilom svojih filmova (ako ne njihovom tematikom, koja je još duboko ukorijenjena u iransku zbilju) mnogo bliže holivudskoj nego iranskoj kinematografiji.

Takvu tvrdnju potvrđuje i međunarodna recepcija njegovih filmova. Europski festivalski žiriji i filmski stručnjaci mnogo više cijene trojac Kiarostami-Makhmalbaf-Panahi nego Majidija, dok je situacija s druge strane oceana prilično drukčija. Majidi je gotovo postao maskota festivala u Montrealu, jer su tamo čak tri njegova filma pokupila glavne nagrade (sva tri prikazana u ciklusu — Djeca raja, Boja raja, Kiša), a Djeca raja postao je jedini iranski film nominiran za Oscara. Osim toga, njegova ostvarenja najkomercijalniji su iranski filmovi u Sjedinjenim Državama.

Obiteljske drame

U ciklusu su prikazani svi dugometražni Majidijevi filmovi osim njegova prvenca Baduk iz 1992. te njegov srednjometražni film Bog dolazi iz 1995. Svojim drugim dugometražnim filmom Otac (Pedar) iz 1996. Majidi je još razvijao svoje nedozrelo pripovjedačko umijeće. Žanrovski, taj je film iranski ekvivalent američke obiteljske televizijske drame. Priča je to o sinu koji se vrati iz grada majci udovici na selo i otkrije da se ona preudala. Ne mogavši to podnijeti, ulazi u sukob s majkom i očuhom. Takvi poučni obiteljski filmovi u Iranu stvaraju se na gomile, ali Majidi im je dodao kompleksnu naraciju i veću količinu drame i suživljenosti s likovima. Njegova redateljska neukost, pak, iskazala se u razvučenosti filma i nedovoljnoj motivaciji dječakovih postupaka, zbog čega nam pretjerana tvrdoglavost njegova lika počne ići na živce.

Već u sljedećem ostvarenju, Djeca raja, distribuiranu i u Hrvatskoj, pokazao je Majidi mnogo bolje lice, stvorivši savršen amalgam realističnoga prikaza zbilje i izrazito iskonstruirane priče, koja je dramatičnom emocionalnošću gledaocima tjerala suze na oči. No, upravo zbog tih suza pojavile su se i prve optužbe o prevelikoj melodramatičnosti i ušminkanosti sižea, koje su vrhunac dobile nakon premijere sljedećega Majidijeva filma Boja raja.

Boja raja, snimljena s izdašnijim proračunom, varijacija je teme razvijene u filmu Otac. I ovdje je riječ o obiteljskoj drami, u kojoj jedan član obitelji iz sebičnih razloga maltretira drugog. Ovaj put nasilnik je otac, a žrtva sin. Otac je udovac, koji se želi ponovno oženiti, ali mu smeta njegov slijepi sin. Zbog toga ga želi odvojiti od doma i poslati slijepom stolaru na naukovanje. Oba filma imaju isti fantastično simbolični završetak. U prvome očuh, a u drugome sin, stradaju u nesreći i čudom oživljavaju tek nakon što posinak u jednom, a otac u drugom filmu prođu kroz agoniju katarze i shvate svoje pogreške.

No, Boja raja stilski je potpuno drukčiji film. Dok je Otac neugledna i pomalo monotona obiteljska drama, Boja raja emotivno je snažan i vizualno raskošan art-film, pun lijepih kadrova koji bujaju koloritom i osvjetljenjem, snimljen u brdovitom kraju punom drveća i cvijeća. Istina je da film često tone u ljepuškaste stilske ekskurse koji predstavljaju sami sebi svrhu i da ponekad prvoloptački barata emocijama, ali ne mogu mu se poreći mnoge kvalitete. Posebno se ističe složena karakterizacija tjeskobe likova, koja nije, kao u filmu Otac, obilježje samo glavnoga nego svih važnijih likova. Osim toga, njegova vizualnost često ima opravdanje u simboličnom prikazu raspoloženja — sunce i boje označavaju radost, nakon koje s maglom dolazi tragedija.

Posljednji Majidijev film Kiša (Baran) iz 1997. pravo je remek-djelo i vjerojatno njegov najbolji film. Ovaj put Majidi se poslužio žanrovskim predlošcima ničeg drugog nego romantične komedije! No, smjestivši je u prljavu bijedu iranskoga gradilišta prerušio ju je do neprepoznatljivosti. Tako film počinje kao socijalna priča o naprasitu mladiću Lateefu, koji radi na gradilištu i tamo na drugima iskaljuje frustracije zbog svojeg siromaštva. Nakon što mu neki dječak otme posao, bijes počne usmjeravati na njega, ali ubrzo otkrije da je on zapravo ona koja se pravi da je muško, jer je djevojčicama zabranjen rad na gradilištu. Nakon toga ljubomorni Lateef ne prijavljuje uljeza, nego se u njega zaljubi! Od tog trenutka Majidi nas uvlači u vrtoglavu zbrku u kojoj spaja tipične žanrovske elemente romantične komedije (momak se udvara curi na razne načine; ona odlazi, a on je traži; razdvajaju ih društvene prepreke) i oštru socijalnu kritiku. Sjajan završetak suptilno je parodijsko potkopavanje tipičnoga holivudskog happy enda.

Kiša je film koji stilskom svježinom i hrabrošću pokazuje da je iranski film, i petnaestak godina nakon svoga procvata, još vrlo živ i sposoban iznenaditi nas na nove načine, a Majidi nas je, posebice, ugodno iznenadio konačno stvorivši istinsko remek-djelo.

Juraj Kukoč