Širina imaginacije

Širina imaginacije

Maks Horvat rođen je 1928. u Mariboru. U Zagrebu živi od godine 1936. Radio je kao službenik u SDK.

Član je Fotokluba Zagreb od 1972. Fotografijom se počeo baviti već nakon Drugoga svjetskog rata, a ozbiljnije u Fotoklubu Zagreb od godine 1973. pa do polovice osamdesetih godina. Izlagao je na pedesetak izložbi u zemlji i inozemstvu i osvojio desetke različitih nagrada. Njegove su omiljene teme krajolik i reportaža. Pripadao je skupini autora iz sedamdesetih godina, koji su preferirali crnine u fotografiji kao dominantne, po čemu su bili prepoznatljivi. Održao je dvije samostalne izložbe fotografije u Zagrebu (1975. i 1976).

Sada je umirovljenik i živi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Maks Horvat pripada skupini onih autora koji su svojim djelima obilježili fotografska zbivanja sedamdesetih godina. Njegove su fotografske vrline stvaranje ugođaja, atmosfere koja se lako prepoznaje u svojoj poetičnosti, pa i onda kada i najjednostavnijim elementima gradi svoju kompoziciju. Umije ih često spojiti u jasnu i zaokruženu cjelinu, što njegovim radovima daje posebnu draž, a nama nešto novo, posebno obrađeno i izvan ustaljenih klišea doživljeno. Njegova se fotografija i u formalnom i u sadržajnom pogledu udaljava od mogućih tradicionalnih predložaka, klasična pravila igre često ne poštuje. Ipak, širinom imaginacije i iznalaženja novih i neobičnih izričaja te bogatstvom varijacija standardnih motiva gotovo da nas uvodi u neko novo likovno područje, ono u kojem se komunikacija brže i lakše uspostavlja.

Čitavo Horvatovo fotografsko djelo izrasta iz bliskih i spoznajno jasnih dodira s vremenom i prostorom u kojem je nastalo, u svijetu njegovih slika istinita je svakodnevica, iskazana posvemašnjom osjetilnom neposrednošću kontakata između čovjeka i njegove najbliže okoline. I u svemu tome ostvaruje vlastiti izraz, ono do čega svaki kreativac najteže dolazi i po čemu se istinski umjetnik razlikuje od nekoga tko to samo pokušava biti. Njegove su fotografije svjedočanstva mnogobrojnih susreta s vlastitom sredinom, ali i prijenos događaja koji se u njoj zbivaju, onih koji njegovim okom i njegovom kamerom prerastaju oblik gole dokumentarnosti i postaju prava fotografska i likovna ostvarenja. Svjedočanstva su to vlastita stvaralačkog odnosa i poimanja lijepog, ostvarena snažnom kreativnom osobnošću, ali i shvaćanja medija i njegovih izražajnih mogućnosti.

Horvatov opus u cijeloj lepezi fotografskih događanja sedamdesetih po mnogočemu je jedinstven i još nam prilično glasno govori o svom tvorcu, kao osobi koja je znala vlastite doživljaje crpsti iz zbilje svakodnevice, ispričati ih drukčije nego što bi to nama samima uspjelo. Koračajući stazom kojom su se kretali mnogi njegovi prethodnici, nije upao u zamku slijepa oponašatelja, njegove fotografije nisu presnimci viđenog, one su, naprotiv, autentični proizvodi vlastite osobnosti i talenta, kao i stvaralačkog odnosa prema nasljeđu i spoznaje kako se na fotografskoj sceni događa nešto novo, što on nikako ne želi propustiti.

Zdenko Kuzmić