Scenske slike

Scenske slike

Mojaš nije prepričavao Paljetkov tekst, on je scenski osmislio njegove osnovne emocije

Luko Paljetak najnoviji je dramski tekst Viola napisao kao suptilnu scensku igru u kojoj tri ženska lika, Valentina, Valerija i Viola, variraju složeni kontekst odnosa iz Begovićeve novele Kvartet. Igra počinje već u značenjima imena (možda i slovom v kojim sva tri imena počinju), nastavlja se preko osnovnih dramaturških postavki teksta, međusobnog odnosa ženskih likova na sceni ali i onih muških čiji je tek kontekst spomenut (dvostruki trokuti a možda i još ponešto), do forme, nevjerojatno opširnih didaskalija.

Davor Mojaš nije ponirao u moguća značenja teksta, nije se poigravao varijacijama smisla pojedine rečenice ili scene — on je tekst naprosto prihvatio kao sliku, kao pjesmu na temu žene. Zato njegova izjava pred premijeru da je Viola cvijet koji miriše na ženu nakon odgledane predstave i ne djeluje odveć apstraktno. Mojaš naime nije prepričavao Paljetkov tekst, on je scenski osmislio njegove osnovne emocije. A Davor Mojaš ima već vrlo razrađen kazališni sustav postupaka, simbola, znakova, tako da svaku svoju namjeru najčešće uspijeva pretočiti u zanimljivu scensku sliku. Niz vrlo duhovitih rješenja: pjevanje na plejbek, violine koje lete, poigravanje perspektivom i razmjerima stvari koje mogu biti igračke ili ideje tih predmeta (svijet lutaka), održavanje napetosti radnje tek nekom slutnjom koja se provlači zbivanjem na sceni (nož na početku, krv na kraju predstave), predstavu čine napetom i vrlo zanimljivom. U tome su velike zasluge Marina Gozzea i njegovih scenskih rješenja. Gozzeove scenografije u Mojaševim režijama mogle bi poslužiti za primjer kako i dokle se u kazališnoj predstavi mogu ispreplesti snažni i originalni autorski pristupi u cjelinu.

Oživljavanje mrtvih strasti

Autori predstave Paljetak, Mojaš, Gozze, njihovo razumijevanje kazališta, a možda i svijeta, mogli bi potaknuti autora ovih redaka da u nekom neopreznom trenutku počne razmišljati o nekakvu specifičnom dijelu suvremenoga hrvatskog kazališta — dubrovačkom dramskom izrazu. Tu bi se našle izmiješane gotovo barokne forme, ozbiljno napukle od sadržaja neostvarenih ženskih čežnji, povremeno onaj Vojnovićev osjećaj da je kazalište mjesto gdje mrtve stvari (pa valjda i strasti) mogu postati žive, malo mirisa ustajalosti predmeta iz netom otvorena starog bajula (škrinje), autoironična melankolija i tko zna što još. U ovaj autorski trio odlično bi se uklopila i autorica glazbe Paola Dražić Zekić.

Glumice Izmira Brautović, Glorija Šoletić i Mirej Stanić tumače likove Valentine, Valerije i Viole. One Paljetkov tekst govore suvislo, ali ga svode na razinu didaskalija zbivanja na sceni dok stvarne i opširne Paljetkove didaskalije izgovaraju gotovo u dramatičnu dijalogu. Scenski svijet uspjele su uvući u svoje likove pretvarajući ih tako više u neku vrstu emocionalnog stanja nego u aktivne oslonce klasične dramaturgije. Slično se može reći i za Marijanu Aksić, koja tumači lik Djevojke u vjenčanici kojega nema u Paljetkovu tekstu. Vrlo zanimljiv, originalan i dobro obavljen posao.

Jovica Popović