Scenska magija

Scenska magija

Dan nakon zagrebačke premijere Verdijeva Don Carlosa, u Osijeku je premijerno izveden Ljubavni napitak Gaetana Donizettija. Obje su opere dio standardnog opernog repertoara, no ako je suditi prema učestalosti njihova postavljanja na hrvatskim pozornicama, Ljubavni napitak daleko je popularniji. Neodoljivu šarmu Ljubavnoga napitka, koji počiva podjednako na komičnosti libreta Felicea Romanija i na melodioznoj, pravoj belkantističkoj, partituri velikoga Gaetana Donizettija nisu se mogle oduprijeti čak tri od četiri hrvatske operne kuće te se tako u ovoj sezoni uz splitsku publiku, koju Ljubavni napitak privlači od prošle sezone, krugu ljubitelja ljubavne magije priključila i osječka publika, dok će riječki HNK sredinom travnja obnoviti svoju nekoliko godina staru verziju te opere.

Priču o ljubavi skromnoga seoskoga mladića Nemorina prema hirovitoj seoskoj ljepotici Adini, radnja koje se odvija početkom 19. stoljeća u selu u blizini Firence na pozornicu osječkoga HNK postavio je redatelj Ivica Krajač. Tradicionalan pristup djelu u maniri pučkoga satiričkoga kazališta (commedia dell’ arte) Krajaču nije bilo ograničenje, nego naprotiv poticaj da se unutar zadanih granica — kako umjetničkih tako i fizičkih (omeđenim malim dimenzijama osječke pozornice) — stvori lepršavo, zabavno djelo koje će privući publiku i mladim opernim umjetnicima pružiti priliku da pokažu i dokažu svoje sposobnosti.

Scenograf Zlatko Kauzlarić Atač scenu je riješio postavljanjem stepenaste piramide, koja je u prvom činu stilizirani vinski brežuljak, na čijem je vrhu skulptura koja prikazuje grozdove. Minimalnim imtervencijama na sceni se stvaraju stilizacije različitih prostora. U sjeni grozdova pokazat će se — nakon male rotacije pozornice — Bakho, bog uživanja, opojnosti i vina (autor skulpture Stjepan Gračan), a cijeli će brežuljak u drugom činu postati veličanstvena svadbena torta na čijem je vrhu, kojem teži Nemorino, pod girlandom par lutaka u svadbenoj odjeći.

Kostimografkinja predstave Dženisa Pecotić odjenula je članice zbora poput porculanskih lutaka (elegantne haljine, narumenjeni obrazi i raskošne perike), dok se za oblikovanje vojničkih odora nadahnula odjećom limenih vojnika. Uvjerljivosti lutaka i limenih vojnika pridonio je i koreograf Antun Marinić. Kostimi solista elegantni su i dočaravaju bajkovito okružje uz jednu iznimku. Dulcamarin kostim različit je od svih ostalih, no umjesto da bude poput prinčevskoga, jer zahvaljujući upravo izgledu taj nadriliječnik dobro posluje, postao je pretjerana karikatura.

Odlična suradnika u postavljanju opere redatelj Krajač imao je u dirigentu osječke opere Mladenu Tutavcu, koji je lijepo oblikovao orkestralni zvuk i vrlo dobro surađivao s pjevačima. Mlada sopranistica Valentina Fijačko, stalna članica osječkog ansambla, i ovom se prigodom potvrdila kao pjevačica s koje operni znalci s pravom očekuju mnogo. Intonativno precizna glasa dobro kontrolirana volumena, njezina je Adina pjevački i glumački vrlo uspjela kreacija. Njezin partner Tvrtko Stipić u ulozi Nemorina bio je na visini zadatka. Slavnu ljubavnu ariju Una furtiva lagrima, jednu od najljepših lirskih tenorskih arija svjetske operne baštine, Stipić je otpjevao vrlo osjećajno. Miljenik osječke publike bio je Berislav Puškarić kao napuhani Dulcamara. Potpuno skriven kostimom Puškarić je pozom i glasom uspjelo oblikovao najkomičniji lik ove opere buffa. Razigrani su bili i ostali solisti, kao i članovi zbora, što je rezultiralo uspjehom predstave u cjelini.

Goran Ivanišević