Šareno i potrebno

Šareno i potrebno

Ljudi traže nešto novo i drukčije u kazalištu i zašto bi to dobivali samo kad se manjim kazalištima dogodi nešto zanimljivija predstava

Već petu godinu u Zagrebu se održava festival studentskog kazališta TEST!. Naziv festivala je kratica pomalo povijesno avangardističke parole Teatar studentima!, koja ipak ima smisla kad se pogleda standardna publika ovog festivala. Riječ je o onom dijelu populacije koji primjerice u HNK teško ili gotovo nikako ne ulazi. Uostalom, ljudi traže nešto novo i drukčije u kazalištu i zašto bi to dobivali samo kad se manjim kazalištima dogodi nešto zanimljivija predstava ili kad se Goga Vnuk potrudi. Međutim, pitanje je koliko zapravo novog TEST! donosi, jer je riječ uglavnom o skupinama koje na više ili manje neovisnom polju djelovanja ponavljaju uglavnom već prokušane modele, s rijetkim izuzecima. Na nekoliko takvih primjera koje je umjetnički voditelj i selektor TEST-a, Denis Patafta, izabrao, treba skrenuti pozornost

Internacionaliziran kao institucija koja ne ovisi samo o domaćoj sceni, TEST je ove godine srezao domaću selekciju i ponudio samo dvije, uvjetno rečeno, dramske predstave, dok je s druge strane prigrlio produkciju neovisnih plesača iz Eks scene. Kako je o obje predstave KUFER-a ovdje već bilo riječi jer su i U noći i Jutro imale premijere još prošle godine, jednostavna konstatacija da je selektor prepoznao kvalitetu koja se rađa Tvornici Jedinstvo i/li Art Radionici Lazareti i prepoznao, kao i redateljske rukopise Tomislava Pavkovića i Marija Kovača.

Ples i biomehanika

Umjesto dakle na domaće performere, plesače i studente glume, fokus je TEST-a ipak bio na inozemnim gostovanjima, jednako uzbudljivima, ali ponekad i manje razumljivima. Kako je u zadnji čas iz programa festivala ispala predstava beogradske grupe DMS North Force, TEST su otvorili i zatvorili Francuzi iz Les Indifférents s predstavom Catastrophe. Riječ je o ne previše maštovitom spoju tri jezika i autorska pisma Becketta, Kafke i Calafertea, gdje se priče nadovezuju jedna na drugu kao vinjete iz surovosti zbilje. Tematizirajući samo kazalište kao igru discipliniranja, preko ritualnog kroćenja čovjeka u nekoj vrsti imaginarnog suđenja, predstava počinje i završava izuzetno efektnom scenom mehaničkog sviranja na bandoneonu, jedinom koja zapravo ostaje u sjećanju pored kafkijanskog lika osuđenog da bude marioneta bez vidljivih spona.

Iako također jezično nepregledni, Eshilovi Perzijanci u izvedbi Kazališnog centra Mejerhold iz Moskve bili su nešto zanimljivija forma studentskog kazališta, iako bremenita naslijeđem onoga čije ime nose i njegovim naukom o kojem svi misle da se znaju. Primjena biomehanike upravo na ovom tekstu rezultirala je kvalitetnom izvedbom i dosljednom primjenom načela, iako nije pretjerano uzbudljiva s obzirom da poetiku prati vjerno pa stoga i ne donosi ništa novo. Ipak, predstava je ostala u smislu kolektiviteta, izvedbeni, pa i produkcijski vrhunac festivala.

Naprotiv, i iako bez toliko ekspresivne tehnike, među gostujućima se istaknuo Teatar Pozitiv iz Ljubljane, osnovan u đačkom domu prije sedam godina, s ciljem istraživanja u suvremenim medijskim i scenskim umjetnostima. Tko zna kako su im izgledali počeci, jer im je Lej do luta ili u prijevodu Pogledaj tko luta, već dvanaesta predstava, ali čini se da su bivši učenici uhvatili sasvim dobar kurs u praćenju trendova i implementiranju medijskog okruženja u vlastite projekte. Uz više-manje preuzeta rješenja, što pokazuje da prate scenu, i često korištenje popularne glazbe, uspjeli su izmaštati začudan spoj mimske igre i plesa koji vrluda između modernog i sasvim suvremenog, zbog čega im predstava ima eklektični i fragmentirani prizvuk za koji ne treba biti siguran da je u potpunosti plod svjesne namjere.

Poezija i komunikacija

Umjesto bijega od jezika, mostarski Teatar SIRA uronio je u vlastitu poetsku priču, iskaz negdje na granici tri odvojene monološke forme i pomalo nesigurne fizičke suigre, koja je, možda i paradoksalno, upravo odgovarala gotovo adolescentskom traženju koje se provlači kao potka kroz tekst istkan od poezije Ive Krešića. Emocionalni ekskurs, što je zapravo najbolji opis predstave Kao da sam otvoren, iz radikalno individualne ispovijesti prelazi pri kraju rampu tematiziranjem ratne prošlosti njihovog grada. Tek na kraju prekrivši lica maskama, Teatar SIRA pita se tko su oni, a tko su drugi, nakon čega iz domene osobnog prelaze u društvenokritičku zbilju, što je izvrstan pomak na samom kraju predstave, koja je zbog te emocionalne manipulacije još uspješnija.

Na samo formalno sličan način, prag očekivanja tek na kraju svog solo performansa Ja sam... prelazi i Branka Zgonjanin iz beogradskog Pagan Future Theatrea. Izvođačicu publika gleda kroz otvore na zastoru koji definira područje njezinog plesno-ispovjednog spektakla koji međutim smisao dobiva tek u potpuno mračnom finalu, kad otvori postaju mjesta fizičke komunikacije, prisne koliko to i publika i izvođačica žele.

Sve u svemu, i nakon petog TEST-a može se zaključiti da ovom festivalu, iako je daleko od produkcijskih datosti ostalih sličnih manifestacija, ne nedostaje publike, barem za tih tjedan dana koliko traje. Koliki je pak njegov utjecaj na domaći studentsku kazališnu scenu, možda negativno odgovara i ovogodišnja selekcija. Naravno da selekcije treba postojati, no previše strogosti u tom smislu dovest će samo do getoizacije kvalitetnog i potrebnog projekta. A samodovoljnih festivala ionako već imamo — dovoljno.

Igor Ružić