Sapunasta subverzija

Sapunasta subverzija

Svećenici su ipak smrtnici, podatni grijehu, a ni Amarov zločin, djelo smrtnika, nije bezgrešan film

Gledajući Amarov zločin, moguće je zamišljati kakve i čije bi sve reakcije film meksičkoga redatelja Carlosa Carrere izazvao da je kojim slučajem otkupljen za hrvatsku kino distribuciju. S obzirom na novije običaje crkvenih vlasti da javno reagiraju na grijehe svjetovnih struktura, zvona s Kaptola možda bi oglasila uzbunu tražeći bojkot filma, što se događalo i u Meksiku. Isto tako, moguće je da bi kler posve prešutio njegovu pojavu, smatrajući ga tek jednim do mnogih uvezenih primjeraka fikcije globalnih nevjernika i heretika, pa prepustio slučaj neslužbenim dušebrižnicima.

Film je, kazao mi je videotekar, netko (očigledno zafrkantski) preveo Ptice umiru pjevajući, aludirajući vjerojatno na njegovu tematsku, žanrovsku i prijestupničku bliskost s romanom Coleen McCullough. No, usporedba tek djelomice stoji. Jer, u ovoj priči nije samo riječ o zabranjenoj ljubavi u koju je upleten svećenik, nego o umiješanosti većine svećenstva u ćišćenje mafijaškoga biznisa i prikrivanje vlastita prljava rublja. Toliko subverzivne mašte zasigurno si nije mogao priuštiti pisac istoimena romana iz 19. stoljeća, Portugalac José Maríje Eça de Querióza. No, scenarist i redatelj, koji žive na početku 21. stoljeća, u vremenu prezrelih sapunica i krcatih crnih kronika, bili su u znatno boljem položaju. U telenovelama sve je moguće, a kontroverze su isplative: film je potukao rekorde gledanosti meksičkoga filma kod kuće, a dobio je i nominaciju za Oscara. Publika i Akademija, čini se, podjednako vole vruće kestenje.

Peckavi sastojci

Za nabrajanje svih peckavih sastojaka što ispunjavaju priču o dolasku oca Amara na službu u provincijsku župu trebalo bi dosta prostora. Evo tek nekoliko ključnih epizoda među mnogobrojnima. Stariji otac Benito (Sancho Gracia), upetljan u aferu s lokalnom mafijom i ljubavnu vezu s krčmaricom (Angelica Aragon), njezina bogobojazna i senzualna kći Amelija (Ana Claudia Talancon) te otac Natalio (Damián Alcázar), koji se pridružuje gerili, suprotstavlja volji biskupa i mafiji te biva ekskomuniciran — glavni su etički orijentiri naslovnoga lika, ali i tvoraca filma. Benitove grijehe, implicira dalje priča osluškujući Amara, pametno je prešutjeti, Natalijeve časne napore (ne odveć glasno) poduprijeti, no Amelijine draži traže aktivniji angažman. Svećenici su ipak smrtnici, podatni grijehu, a ni Amarov zločin, djelo smrtnika, nije bezgrešan film.

Dapače, scenarističko / redateljski dvojac bio je istodobno i prilično izdašan u smišljanju svih aktera (mjesna vlast i novinari, obični građani i čudaci, biskupi i svećenici) te narativnih rukavaca te dajdžestirane sage, i prilično kolebljiv u razvoju temeljne priče. Treba li prevagnuti prokazivanje licemjerja crkve i pragmatičnosti vlasti ili tragedija zabranjene ljubavi svećenika koji u film ulazi nevina lica, a iz njega izlazi nečiste savjesti i krvavih ruku, plativši abortus mlađahne ljubavnice? Treba li oca Amara, kojemu auru ambivalencije daje poznati tumač meksičkih grešnih mladaca, Gael Garcia Bernal (Pasja ljubav, I tvoju mamu također), prikazati kao slobodoumnu žrtvu religijskih zabrana (celibata) i mutnih crkvenih transakcija, ili kao hladnokrvna sljedbenika vlastite ambicije?

Utječući se ravnolinijskoj naraciji koja vrvi epizodistima, a mjestimice upada u predvidljivosti i pojednostavljivanja dostojna TV-trakavica, Carrera je ipak podlegao katarzičnu pjevu svojih prijestupničkih ptica koji je nadglasao sva druga teška pitanja, a Amarovu svijest i savjest ostavio da pluta među mjehurićima jetke sapunice.

Diana Nenadić