Vijenac 263

Kazalište

Teatar Rugantino: Vedrana Rudan, Uho, grlo, nož, red: Hana Veček

Salonski, drukčije, a isto

Ova predstava nalikuje uvjerljivom monologu neke realne Tonke Babić više nego ijedna dosad

Teatar Rugantino: Vedrana Rudan, Uho, grlo, nož, red: Hana Veček

Salonski, drukčije, a isto

Ova predstava nalikuje uvjerljivom monologu neke realne Tonke Babić više nego ijedna dosad

Sve je počelo s Jelisavetom Sablić u podrumskoj sceni beogradskog Ateljea 212, pa se tek kasnije nastavilo s Dušanom Gojićem i Božidarom Oreškovićem iz zagrebačkog Teatra 101. Adaptacije prvog romana Vedrane Rudan nižu se, jer očito u njemu postoji nešto što kazalištarce tjera da ga propituju različitim scenskim postupcima. Pored činjenice da je riječ o bestselleru čija autorica neprekidno iznenađuje i književnu i medijsku scenu, što naravno podrazumijeva i koliko-toliko siguran pozitivni ishod samostalne kazališne avanture ovakvog, uglavnom monodramskog i neovisnog tipa, dramatizacija teksta Uho, grlo, nož nudi i gotovo kabaretski izraz koji, čini se, domaćim glumcima a i publici — nedostaje.

Međutim, u raskoraku između onoga što govori i kako to govori našla se ovoga puta Gordana Gadžić, ispred Teatra Rugantino i u režiji Hane Veček, koja je prozu Vedrane Rudan dramatizirala uz pomoć Ivice Vidovića. Namjera je jasna, Rugantino je poželio drukčiju monodramu Uho, grlo, nož, koja neće izravno ponoviti posljednje, potresne stranice romana, kako to čini beogradska verzija, niti će od njega napraviti burlesku s elementima političkog kabarea kako to čini Teatar 101. Gordana Gadžić je u ovoj inačici ne toliko sredovječna i ne toliko fizički odbojna ikona — u kostimu i na sceni koji pokušavaju objediniti mjuzikl i program u onoj vrsti noćnih barova, njezina Tonka Babić, koja nije s Korčule, nudi pomalo salonsku verziju iste priče. Refleksije na rat i međuetnički sukob to možda najbolje pokazuju, jer kod nje nema one vrste zgroženosti ili naturalizma koji nude dosadašnje izvedbe.

Naoko pristojna građanska egzistencija

Naprotiv, ona igra kao da je cijela ispovijest Tonke Babić samo uvod u neki lascivni trač, a kad do njega i dođe, tek tada proigra u potpunosti. I ostaje u toj ulozi do kraja, čak i u čuvenim digresijama koje dolaze nakon pitanja A što su oni nama radili?. Utoliko je Uho, grlo, nož Teatra Rugantino novi, sigurno manje šokantan prikaz, koji ipak ima smisla kao subjektivna dramatizacija gdje su tematska žarišta autorski svjesno pomaknuta. Ova predstava nalikuje uvjerljivom monologu neke realne Tonke Babić više nego ijedna dosad, iako se skriva iza ugodne vanjštine i elitizirane scene i rekvizita. Naglašena je seksualnost, kako u kretnjama same glumice, tako i u scenskom vremenu koje zaprima tjelesna avantura u detaljnom opisu. No Tonka Gordane Gadžić nije samo to — ona na možda i suptilniji način, preko epizode s ubijanjem golubova, pokazuje i prokazuje okrutnost koja izbija iz naoko pristojne građanske egzistencije. Ta se okrutnost najprije pokušava zaliječiti tabletama za smirenje i konjakom, no na golubovima se pokazuje u pravom svjetlu.

Isto tako, samo ako to dopusti situacija, previše konjaka, ili možda u pravom trenutku izrečen okidač u vidu pitanja A što su oni nama radili?, pretvara se u krvavu kašu obiteljskog nasilja ili ratnog zločina. Zato i ovakva verzija nije predstava koju treba odbaciti.

Igor Ružić

Vijenac 263

263 - 1. travnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak