Rat objektivom kamere

Rat objektivom kamere

Glas naratora poručuje kako su se neki snimatelji naivno ponadali da će s takvim materijalima ljudima zauvijek ogaditi rat, ali prošlo je više od pola stoljeća i sve vrijeme ponavljaju se jednaki ili još stravičniji prizori

Američki pisac i redatelj Richard Schickel temeljito se bavi filmskom umjetnošću. Desetljećima je filmski kritičar magazina Time, objavio je zbirke filmskih eseja i knjige o slavnim osobama iz svijeta filma (Marlon Brando, Cary Grant, James Cagney), a snimio je i niz cijenjenih dokumentaraca o velikim redateljima (Charlie Chaplin, Alfred Hitchcock, Arthur Penn, Elia Kazan, Clint Eastwood).

Povrh toga, režirao je cjelovečernji dokumentarac Ratni snimatelji (2000), koji smatra svojim najvažnijim ostvarenjem. Pokušaj da se na jednom mjestu sažme djelatnost snimatelja u Drugom svjetskom ratu doista je vrijedna inicijativa, budući da je to prvi veliki sukob u kojem se obilno koristila filmska tehnologija, a tu je ideju Schickel izvrsno realizirao. Njegov dokumentarac ima dva temeljna usmjerenja, koja su vješto prepletena u jedinstvenoj narativnoj strukturi. Prvo, iscrpno kronološki prati tijek ratnih zbivanja, uz obilnu primjenu izvorne građe koja je desetljećima skrivana u vojnim arhivima. Nakon napada na Pearl Harbor, radnja se razvija prateći najvažnije ratne okršaje na svim kontinentima, a završava stravičnim prizorima oslobađanja koncentracijskih logora i nuklearnih eksplozija u Hirošimi i Nagasakiju.

U obilju povijesno važnih događaja gledamo kadrove pogubljenja Mussolinija i saznajemo da su gotovo svi zapisi iskrcavanja u Normandiji uništeni glupom pogreškom jednog časnika. Druga i važnija dimenzija Schickelova dokumentarca odnosi se na snimatelje i njihov odnos prema onome što rade.

Amateri i profesionalci

U dokumentarističko praćenje rata uključili su se mnogi slavni holivudski redatelji. John Ford režirao je dokumentarac o napadu na Pearl Harbor (Sedmi prosinca), koristeći se osim autentičnim snimcima i najsuvremenijom filmskom tehnologijom, a njegov imenjak Huston, unatoč slaboj opremi i skučenim ratnim uvjetima, snimio je snažne prizore tijekom žestokih okršaja u talijanskom mjestašcu San Pietro. Jedinicama američkih ratnih snimatelja pripadali su Russ Meyer i Richard Brooks, koji će u desetljećima nakon rata postati poznata redateljska imena.

Ipak, najveći broj snimatelja nije potekao iz filmskoga miljea, osim što su se neki bavili fotografijom ili povremeno amaterskim filmom. Utoliko je zanimljivije pratiti njihovu preobrazbu u rasne snimatelje, o čemu viđeni materijal neosporno svjedoči. Mnogi su instinktivno osjetili izražajne mogućnosti filmskoga medija, u njima se probudio skriveni dokumentaristički nerv, koji nije mogla omesti ni neposredna životna ugroženost. Umjesto da jednostavno uključe kameru i prate zbivanja pred vlastitim očima, oni su iskoristili upravo one spontane trenutke koji pružaju jedinstvenu prizornu zanimljivost ili čak djelomično režirali ponašanje protagonista.

Tako su zabilježeni vrlo atraktivni zračni borilački okršaji, spektakularni samoubilački potezi kamikaza, oduševljenje stanovništva europskih gradova pri dočeku osloboditelja, ali i mračni trenuci okrutna stradanja djece i civila. U posljednjem kadru filma vidimo nemoćno dijete koje se trese od proživljenih strahota, dok mu američki vojnik pruža čuturicu s vodom. Glas naratora poručuje kako su se neki snimatelji naivno ponadali da će s takvim materijalima ljudima zauvijek ogaditi rat, ali prošlo je više od pola stoljeća i sve vrijeme ponavljaju se jednaki ili još stravičniji prizori. Nažalost, ni Schickelov dokumentarac neće pomoći u njihovu sprečavanju, iako je riječ o izvrsnoj rekonstrukciji najtraumatičnijega razdoblja novije povijesti.

Elvis Lenić