Rastanak sa sindromom

Rastanak sa sindromom

Ustvrdio bih da je ovo kvintesencijalni film za odrasle, jer znam kakvi su ovdašnji odrasli — u prvom redu muškarci. Samo što su oni uglavnom zaista izgubljeni dječaci

Gledanje Petra Pana na hrvatskom neobično je iskustvo — ne toliko zbog kvalitete sinkronizacije, koliko zbog samog filma. Naime, australski redatelj P. J. Hogan (poznat po ženidbeno-udajnim komedijama) ovdje nam donosi prvo ozbiljno čitanje klasika J. M. Barrieja otkako film postoji, čitanje koje upreže tehničke mogućnosti Hollywooda 21. stoljeća u raskošno i autentično vizualiziranje edvardijanske bajke, ali i čitanje koje ne zaboravlja ostale razine Barriejeva teksta. A one su suptilno upućene djeci na pragu mladosti: onoj koja su dovoljno senzibilna da osjete bol rastanka od nevinosti djetinjstva i nužnost ulaska u svijet odraslih. Ne malenima koji još ne znaju čitati, a ne ni huliganima kojima se čitati ne da. Bojim se da upravo ciljana publika neće cijeniti činjenicu da im se ovdje čitati ne dopušta. A tu još nije ni cijeli problem. Naime, Hogan mudro nalazi u liku Petra Pana ulogu katalizatora za dvoje likova koji su stvarni protagonisti priče: za Wendy i njezina oca, podvojena u kapetanu Kuki i ocu Darlingu. Njih (prema Barriejevim željama) ovdje tumači isti glumac, izvrsni Jason Isaacs, ali njima glas sada daje Filip Šovagović, koji svakom izgovorenom rečenicom oduzima emocionalnu uvjerljivost obojici.

Duboka i suptilna bajka

Je li to nedostatak zbog kojeg bi trebalo propustiti film? O ne, nipošto: ovaj je slučaj, naprosto, poseban. I ne bi ga smio propustiti nitko tko može prihvatiti tezu da jedna bajka u sebi ima snagu biti duboka, suptilna, mudra i pogibeljna. Jer — biste li ikako drukčije mogli probaviti film u kojem dvanaestogodišnjakinja odbija nalog svoga distancirana oca da se podvrgne socijalnoj normi, pa bježi od kuće, upada u družinu maloljetnih delinkvenata i zaljubljuje se u glavnog, ali u isti mah pronalazi u neprijatelju te družine — muškarcu bez trunke emocionalnosti — figuru surogatnog oca, koji joj postaje gotovo seksualno privlačan, te postaje razapeta između privrženosti jednom ili drugom? O, kad bi takva priča bila situirana u realistično okružje, bilo sada, bilo prije sto godina, ona bi potaknula sve krive reakcije: smatrali bi je pedofilskom, ili barem transgresivnom, ali bi se njezine implikacije na sazrijevanje svih djevojčica uvijek i svagdje jamačno zaboravile. Ovdje, u Hogana, taj bitan aspekt Barriejeve bajke prerasta u ključnu temu filma.

A kako je ipak riječ o bajci, nije poenta samo u lakoj probavljivoj stvari koje bi inače bile teške, ma koliko da su nužne. Nije ovdje sve lako svodivo na jednostavnu simboliku: svaki aspekt Barriejeve priče osvjetljava neki od misterija odrastanja, a Hogan mu daje vremena koliko može. A iako je film izvanredno montiran, cijelim trajanjem napetost razotkrivenih tema i motiva tolika je da se čini kako bi s lakoćom mogao podnijeti i dvostruko dulje trajanje. Eh, ali onda ga ne bi mogla gledati djeca, pa bi bajka bila za odrasle, i nosila sa sobom eksplicitan seks i još eksplicitnije nasilje... odnosno, sve one infantilnosti koje su ovdje sublimirane u složeniju cjelinu.

U tome je glavni uspjeh Hoganove adaptacije, valjda. U oduzimanju legitimiteta kastriranoj Disneyjevoj verziji, vodviljskim adaptacijama u kojima su Pana glumile žene i kukavičkom Spielbergovom Kuki — svim onim filmovima koji su bili zaslužni za kovanje izraza sindrom Petra Pana — i u podsjećanju na to da je Petar Pan priča o suočavanju s tim sindromom i o njegovom nadrastanju... Dapače, ustvrdio bih da je ovo kvintesencijalni film za odrasle, jer znam kakvi su ovdašnji odrasli — u prvom redu muškarci. Samo što su oni uglavnom zaista izgubljeni dječaci.

Vladimir C. Sever