Putopis kao dnevnik

Putopis kao dnevnik

Ferenc Fejto, Sentimentalno putovanje, prev. Xenia Detoni, Durieux, Zagreb–Dubrovnik University Press, Dubrovnik, 2003.

O čemu ovisi hoće li netko pročitati neku knjigu? Ako još nismo čuli za nju, nitko nam je nije preporučio, a nismo čuli ni za autora, no ipak se odlučimo za takvu pustolovinu, obično krenemo od naslova i pročitamo onih nekoliko redaka kojima ju je izdavač opskrbio za put do čitatelja. Preporuke naslova Sentimentalno putovanje i rečenice na poleđini knjige, prema kojoj je knjiga desetljećima bila zabranjena i ponovno objavljena 1989, više nas sputavaju nego što nam pomažu odlučiti se u dilemi — čitati je ili ne čitati. Kakvo li to putovanje može biti sentimentalno, a da se njegovo opisivanje ipak zabranjuje? Tko je uopće taj Ferenc Fejtę? Dati odgovor na oba pitanja nije nimalo jednostavno. Ako za Ferenca Fejtęa nismo čuli, možda jesmo za Françoisa Fejtęa. Tko je on? Mađar, Francuz ili Židov ili je zapravo pofrancuženi mađarski Židov?

Buran životopis

Njegovi preci s očeve strane vuku korijene iz Češke, ali su se za vrijeme mađarske revolucije i borbe za slobodu 1848/49. doselili u Peštu, zatim u Nagykanizsu. Majčini su roditelji pak iz mađarskog gradića Kiskęrösa došli u Zagreb. Fejtęevi su roditelji živjeli u Nagykanizsi i ondje se rodio Ferenc Fejtę 31. kolovoza 1909. Rano je izgubio majku te je velik dio djetinjstva i vrijeme školskih praznika provodio kod njezinih roditelja u Zagrebu. Školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu, zatim studirao u Pečuhu, a poslije u Budimpešti. Potkraj dvadesetih upoznao se s idejama komunizma i ubrzo je imao središnju ulogu u pokretu mladih marksista. U to se doba sprijateljio s istaknutim mladim mađarskim pjesnikom Attilom Józsefom te se počeo baviti književnošću i uredništvom. Godine 1932. uhićen je. Kako se već i prije uhićenja razočarao osrednjošću i sektaškim ponašanjem većine komunista, nakon izdržavanja kazne napušta pokret. Bilo je to neposredno prije njegova putovanja u Zagreb i po Jadranu 1934. godine. Godine 1938. optužen je zbog »raspirivanja klasne borbe«, pa je pobjegao u Pariz, gdje je pisao za ugledne časopise i postupno počeo zauzimati istaknuto mjesto u kulturnom i javnom životu. Nakon Drugoga svjetskog rata vratio se u Mađarsku, ali nezadovoljan razvojem tamošnje situacije, kada je uvedena komunistička diktatura, konačno je otišao u Francusku. Budno je pratio događaje u Mađarskoj, ali i u cijelom komunističkom bloku, postavši ekspert za pitanja srednje i istočne Europe. Kao esejist, pisac, politolog, povjesničar i publicist u knjigama istražuje prošlost upravo toga prostora, tražeći odgovore i na mnoga pitanja današnjice. On bi hrvatskim čitateljima ipak mogao biti poznat, i to po svojoj knjizi objavljenoj na hrvatskom jeziku, naslova Memoari: od Budimpešte do Pariza preko Zagreba u izdanju NZMH 1989. godine.

Spoj racionalizma i senzibiliteta

Nakon što smo upoznali Fejtęev životopis pogledajmo kako je nastao njegov prvenac Sentimentalno putovanje. Već smo spomenuli kako je nakon izlaska iz zatvora uslijedilo putovanje u Zagreb i po jadranskoj obali. To je putovanje rezultiralo člankom Zagrebački putni dnevnik, koji je objavljen u studenome 1935. u uglednom mađarskom časopisu Nyugat. Fejtę dobiva ponudu ne bi li napisao cijelu knjigu na temelju tog ogleda. On prihvaća taj izazov i piše putopis, koji je mnogo više od pukoga putopisa. Kako i sam Fejtę kaže, »plagirao je« naslov djela poznatog engleskog književnika Lawrencea Sternea A Sentimental Journey. Kako je Sterne u svom djelu ustrajavao na sentimentalnoj, osjećajnoj komponenti, Fejtę se također držao odlika književne vrste koju je odabrao: dok je opisivao svoje dojmove s pravoga putovanja, osjećao je potrebu opisati i jedno drugo putovanje u kojemu bi tražio svoje »ja« i objašnjavao svoje misli, oblikovao svoja stajališta. Koristeći se spojem racionalizma i senzibiliteta, promatrajući vanjski svijet kroz unutarnju svijest pojedinca, Fejtę u obliku dnevnika piše putopis, ali i knjigu raspoloženja i liriku, pa i o studijskom putovanju na čijem će kraju prepoznati svoj novi svjetonazor, sličan oblicima socijalizma iznikla iz zapadne kulture/civilizacije. Ni odmah nakon izlaska knjige, ni poslije, kritike iz redova komunističkog otpora nisu mu bile sklone i optužile su ga za renegatstvo. Imajući u vidu njegovo konačno napuštanje Mađarske nakon dolaska komunista na vlast te ulogu u skretanju pozornosti javnosti Zapada na montirane procese ne samo u Mađarskoj nego i u drugim zemljama istočnoga bloka, nije ni čudno što se do njegovih knjiga nije moglo doći, a da je on kao persona non grata bio prešućen. Nakon duga vremena, 1982. njegov književni rad iz tridesetih godina postaje predmetom jedne doktorske disertacije, ali i tu ga se žestoko napada. Sama knjiga dakle nije zaslužila da bude zabranjena te, da je netko danas čita iz tog razloga, svakako bi se razočarao. Ipak, vrijedi je pročitati. Zašto?

Zagreb Fejto#vim očima

Sentimentalno putovanje dnevnik je putovanja koje počinje 27. lipnja 1934. prelaskom mađarsko-hrvatske granice i završava 2. kolovoza iste godine u Splitu, gdje je pisac sjeo u vlak i krenuo natrag u Budimpeštu. Od 37 dana, 28 je proveo u Zagrebu, dok je ostalih osam putovao po hrvatskom priobalju. Glede obujma knjige, nešto više od polovice sadržava događaje u Zagrebu, a drugi, tek neznato manji dio opisuje njegove dojmove s puta po obali. To će se s odraziti i na sardžaj. Fejtę je kao dijete često boravio kod bake i djeda u Zagrebu još u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. On se s nostalgijom prisjeća njih i grada u to vrijeme. Novi dojmovi i novi doživljaj grada te uspomene iz djetinjstva, koje upravo taj novi doživljaj budi, neprestano se isprepleću i rezultiraju svojevrsnim, Fejtęu svojstvenim opisom grada.

Uz sliku grada on nam predočava svoja opažanja i misli vezane ne samo uz opisani predmet nego i uz ono što se na njega posredno nadovezuje. Najljepši je primjer opis Jelačićeva trga. Došavši na tržnicu na Dolcu, prisjeća se negdašnje tržnice na Jelačićevu trgu, djetinjstva, odlazaka na tržnicu s djedom. U toj živopisnoj slici prepoznajemo onu današnju (iz vremena piščeva putovanja), ali i detalje slike iz prošlosti, koja postoji samo u piščevu sjećanju. Čak se i zvuci i mirisi sadašnjosti miješaju s onima iz prošlosti. Ekskurs je taj višak, ona dodatna zanimljivost koja te opise čini posebnima. Nisu to samo nostalgične konstatacije o prolaznosti vremena i ljudskog života pa i njegovih najmilijih, nego — na primjeru bana Josipa Jelačića — i razmatranje vječno aktualnih problema dvaju naroda, njihova povijesno duga, ali ne uvijek i prijateljskog suživota u istoj državi, kao i iskrena žaljenja zbog tih nesuglasica.

Prošlost i sadašnjost zanimaju ga u svakom pogledu i na svakom koraku; bilo da je riječ o istraživanju ljudskih sudbina u pismima iz ostavštine te u dnevniku njegove davno preminule majke, ispisanu u džepnom kalendaru, bilo o otkrićima hrvatskoga književnog života. Tako je primjerice gdje god bi se u tim krugovima okrenuo, uvijek čuo da Miroslava Krležu smatraju najvećim pjesnikom, romanopiscem i dramatičarom. Zato i nije čudno da ne samo da je posjetio Krležu nego je i prvi opširnije upoznao mađarsku javnost s Krležinim imenom. Fejtę međutim nije samo književnik da bi ga jedino književnost zanimala.

On osjeća društvena zbivanja kada ona još nisu ni izbila na površinu. Odlazeći na Mirogoj na majčin grob uočava i Radićev, ali jednako tako i spominjanje Mačekova imena na zidovima, kao i zanos hodočasnika koji su se vraćali iz Marije Bistrice predvođeni tadašnjim mladim nadbiskupom (Alojzijem Stepincem), u trenutku kada su ugledali da se na čelu povorke vije zabranjeni hrvatski barjak. Fejtęevi svestrani interesi, znatiželja i otvorenost obilježuju i drugi dio knjige. Poput mnogih mađarskih književnika koji su gotovo neizostavno kretali brodom iz Rijeke preko Raba, Splita i Korčule u Dubrovnik, i on se uputio na takvo putovanje. Usputnim kratkim izletima imao je priliku razgledati samo najpoznatije znamenitosti. Za pravo upoznavanje jednog od tih gradova imali su priliku tek u Dubrovniku, čemu Fejtę pridodaje izlet u Mline, zatim u Kotor, odakle je autobusom skoknuo i do Cetinja. Iako se sve to zbiva prebrzo, ipak nije površno. U njegova frapantna opažanja i u ovom drugom dijelu upleću se razna razmišljanja te se lagano iscrtavaju obrisi njegova novog, znamo, sada već konačnog svjetonazora. Tu je još i autentičan, istinski doživljaj mora. Predmet želje, čežnje, dugo sanjani san koji se nekim čudom konačno ostvario. Može li se nakon toga još nešto dodati? Samo oproštaj, kako je to Fejtę i učinio.

Tamo gdje si bio djetetom

Ono što imamo manje nas privlači od onoga što nam nije dostupno i što upravo zbog toga priželjkujemo. To je opće poznata stvar. U opće poznatim stvarima ima nečega duboko istinita. Toliko o našem i o Fejtęevu doživljaju mora. No, kako je to sa Zagrebom? Kao pridošlicu iz druge jezične sredine duboko me se dojmilo koliko su Zagrepčani ponosni na svoj grad i općenito koliko Hrvati vole svoj glavni grad. A da se to ne odnosi samo na mali broj ljudi koje sam upoznala, može potvrditi i činjenica da su i pisci kao i pjesnici u svojim djelima često opisivali svoje osjećaje prema voljenom gradu. Možda to i nije tako, možda mi se samo čini, no ipak, to me opažanje činilo pomalo zavidnom jer taj zanos kojim Hrvati govore o Zagrebu, koliko god to željela, nisam mogla uočiti u odnosu Mađara prema Budimpešti. Barem ne u tako izraženu obliku.

Još me više fasciniralo kada mi je u ruke dospjela knjiga Érzelmes utazás (Sentimentalno putovanje) Ferenca Fejtęa. Svi mi, putujući po svijetu, bivamo očarani ljepotom nekih gradova, ali ih zato ipak još ne volimo više od svojega, što god to, svoj« značilo. Pisci i pjesnici umiju i opjevati njihove ljepote. Ipak, Ferenc Fejtę mađarski je pisac koji je na mađarskom jeziku napisao hvalospjev hrvatskom glavnom gradu nazvavši ga svojim rodnim gradom:, Zagrebe, ti si moj rodni grad; premda se u tebi nisam rodio, u tvojem se krilu ipak osjećam posve kod kuće. Međutim, tu ne bih mogao opstati, ne bih tu mogao živjeti jer mi je tvoje pučanstvo strano, ono govori drugim jezikom i sudbina mu je, iako slična, ipak toliko drugačija. Uostalom, tko bi mogao živjeti u svojemu rodnom gradu? Rodni grad nije ono mjesto u kojemu bi čovjek mogao obitavati; no svakako nije ni mjesto gdje je netko došao na svijet, jer je rodni grad samo onaj u kojemu se osjeća majčina blizina, tamo gdje si bio djetetom, kamo se vraćati predstavlja uzbudljivu svečanost.« Vjerujem da u svjetskoj književnosti ne nailazimo na sličan primjer očitovanja ljubavi prema hrvatskom glavnom gradu na ovako intenzivan način.

Pogled znatiželjnih očiju

Fejtęevo putovanje Dalmacijom označava gledanje uvijek znatiželjnim očima, divljenje i čuđenje nad ljepotama tih krajeva, što smo možda i očekivali. Ono što nas iznenađuje jest to da Fejtę umije i svoj, rodni grad«, koji itekako dobro poznaje, ponovno i ponovno gledati isto tako znatiželjnim očima, u veliku iščekivanju. No, nemojmo se pretvarati. Zagreb ipak nije Fejtęev rodni grad. Samo ga voli poput rodnoga grada. Jesmo li mi spremni voljeti nešto kao da je naše, a da ono to nije? Potražimo odgovor nakon što smo pročitali Sentimentalno putovanje.

U povodu hrvatskog izdanja ove knjige nameću se još neka pitanja. Od 1989, otkako je Sentimentalno putovanje objavljeno drugi put u Mađarskoj, prošlo je četrnaest godina. Da knjiga kojim slučajem nije nagrađena 2001. s Prix Europe Europskog parlamenta u Strassbourgu, sigurno ni dan-danas ne bi bila objavljena u Hrvatskoj, o kojoj zapravo najviše govori. To je na neki način sudbina književnosti naroda malih jezika. No trebamo li se miriti s takvom sudbinom? Nije li i hrvatska književnost takva? Nisu li Hrvati i Mađari ipak susjedi — koji su, sjetimo se samo Fejtęeva istinskog žaljenja zbog povijesnih nesuglasica, bili povezani osamsto godina — a unatoč tomu ova knjiga stiže u Zagreb i Dubrovnik preko Strassbourga? Čini se da je na tom polju, unatoč nekim pozitivnim pomacima, još premalo učinjeno.

Fejtę je novom izdanju knjige 1989. napisao i novi predgovor, u kojem objašnjava ondašnje, ponajprije književne prilike u Mađarskoj. Mnoga imena pisaca, pjesnika, časopisa te citati i krilatice, koji su dio mađarske kulture, hrvatskim čitateljima ostaju nejasni. Šteta što se prevoditeljica nije našla pozvanom dodati prijevodu adekvatna objašnjenja, jer ovako je ostala neiskorištena još jedna prilika za bolje upoznavanje dijela mađarske kulture. Ipak, nemojmo previše žaliti zbog toga, nego pročitajmo Sentimentalno putovanje u prijevodu Xenie Detoni, koji je upravo zbog svoje čitkosti nalik Fejtęevu stilu.

Franciska Ćurković-Major