Putom tragigroteske

Putom tragigroteske

Da je Svoga tela gospodar bliži grotesknoj tragediji nego melodrami pokazuje Mesarićeva predstava, kojoj je muški dio glumačkoga ansambla nedvojbeno najjača strana, a pravo otkriće je mladi Ronald Žlabur u najautentičnije tragikomično ostvarenoj ulozi Iveka

Što je neko dramsko djelo vrednije, to više različitih scenskih interpretacija može potaknuti. Najnoviji primjer za to nudi premijera »smešne pripovesti u dva dela (vu sedmerem spelavanju)« Slavka Kolara Svoga tela gospodar na pozornici zagrebačke Komedije u režiji Želimira Mesarića.

Nakon dva desetljeća

Gotovo bi se moglo reći da nakon ove premijere s Kolarevim Svoga tela gospodarem ništa više neće biti kao što je bilo. U svakom slučaju posvemašnji je nemar hrvatskoga kazališta prema vlastitome piscu u tome što — možda i zbog zaziranja deklarativno urbanih naraštaja prema seoskim temama — između dviju predstava toga u svakom pogledu iznimno važna dramskoga djela prođe više od dva desetljeća. Dosad su u Zagrebu, koliko je poznato, bile samo dvije profesionalne izvedbe: u režiji Branka Gavelle i Ljudevita Galica u Zagrebačkom dramskom kazalištu (današnjem Gavelli) i u režiji Georgija Para u Jazavcu (današnjem Kerempuhu), a one su nas zajedno s filmom Fedora Hanžekovića navikle da glavnu junakinju drame, odnosno melodrame prošarane komikom, vidimo u patničkoj junakinji Roži, koja se žrtvuje, razapinje i muči žudnjom za ljubavlju, umjesto koje dobiva uvrede i poniženja (sjajno su je igrale Marija Kohn u Gavelli i Nina Erak u Kerempuhu), dok je iz toga motrišta nevoljni Ivek, gotovo kao mentalno zaostali, više ili manje ostajao u sjeni. U piscu se veličalo jednoga od najboljih poznavatelja ženske psihe i kreatora ženskih karaktera...

Da je Svoga tela gospodar bliži grotesknoj tragediji nego melodrami te da Iva u takvoj inačici nipošto ne zaslužuje biti u drugom planu, pokazuje sada Mesarićeva predstava, kojoj je muški dio glumačkoga ansambla nedvojbeno najjača strana, a pravo otkriće je mladi Ronald Žlabur u najautentičnije tragikomično ostvarenoj ulozi Iveka. Njegov Ivek, sposoban škrtim sredstvima iskazati bogate impulse, proizlazi koliko iz drame toliko i iz Kolareve novele istoga naslova, kao buntovnik koji se na tragikomičan način opire svijetu u kojem živinče vrijedi više od čovjeka, a mladi muškarac ne smije biti »svoga tela gospodar«.

Potresno i groteskno

Ivekova tvrdoglava borba za pravicu, dakako, ne ide dalje od primitivne osvete nad nekim tko je još slabiji od njega, nevinom Rožom, koju s diskretnim lirskim naglascima igra Vanja Ćirić, i to čini »sramećega« mladoženju koliko potresnim, toliko grotesknim. Pokraj sve gorčine Kolarev je humor dobrohotan, smilovat će se mladencima i publici i nakon neuspjelih samoubojstava završiti »propovest« slutnjom uspjele coprarije, odnosno mira i ljubavi, ma odakle dolazila.

Premoć Ivekove uloge i puno razumijevanje za njegovo motrište nije jedino čime se novi Svoga tela gospodar razlikuje od prije viđenih. Ako je Šermentov nezaboravni Jakob — »dušica draga« bio lakomac iz lukavosti i licemjerja, siromašni seljak, kako ga moćno oblikuje Damir Lončar, jest to iz gole nužde i stalne borbe za kruh. Plotovi od šiblja kao jedan od glavnih elemenata scenografije Miljenka Sekulića, tamni, bezlični, od izvornoga folklora udaljeni kostimi Dijane Kosec Bourek, svakidašnji i svečani za odlazak u snuboke, oluja kojom strijele presijecaju zrak i najavljuju blato do koljena, krave na sajmu kao projekcija sna puna žudnje, sve to, daleko od folklorne idile, ide u prilog snažno socijalno obojenoj interpretaciji s bolnim prikazom dubine seljačke bijede i ljudske degradacije.

A što je s humorom? Može li tako razvijena Kolareva pripovest i dalje ostati smešna? U prvom dijelu predstave u tome joj pomaže i prizor svadbe s nedoljivo komičnom žanr-sličicom bračnog para, pijanca koji se ne može odvojiti od kupice i njegove babe koja ga što je nježnije moguće odvlači s pojilišta. Mrka ozbiljnost nadvit će se nad završni dio predstave sve do tračka svjetla što se javlja na kraju kao slutnja mogućnosti kompromisa bez kojega se ne može.

Ukorijenjenost u kajkavsko podneblje

Ne samo mladi protagonist nego nadasve Damir Lončar u ulozi njegova oca Jakoba, te Igor Mešin kao bogatiji seljak Jura (Amerikanec) zajedno s nizom nositelja epizodnih uloga (Svedružić, Malus, Petrić, Jurčić, Buneta) uspjeli su sočnom i gipkom rečenicom, duboko ukorijenjenom u kajkavsko podneblje, te jednako odmjerenim, teškim pokretom ući pod kožu svojih junaka, gazda i siromaha, seljaka i pandura, vjerno dočaravajući seoski mentalitet bogata kolorita. Nasuprot tomu ženske su uloge u predstavi ostale dobrim dijelom u sjeni moćnijih muških partnera, kao da su na stanovit način već svojim pojavama i reakcijama osuđene ne nemoć i pasivnost, blijede epozodistice u vlastitim životima, požrtvovno posvećenim drugima (vrlo glasna Dubravka Ostojić kao Bara, vižlasta Renata Sabljak kao Marica, brižna Jasna Bilušić kao Kata, krhka Vanja Ćirić kao Roža, živahna Mia Krajcar kao Janica, razigrana Jasna Palić-Picukarić kao Podsnehaja, britka Nina Kaić kao Ljuba, vedra Sanja Marin kao Žena. Glazbu domaćih ugođaja skladao je Christian Kanazir, nad ujednačenom kajkavštinom bdio je prof. Mihovil Dulčić.

Osim odaziva gledatelja od Komedijine predstave može se očekivati da će i kod drugih kazališta potaknuti zanimanje za Kolarov tekst trajne svježine i izazovnosti, kojemu scenske mogućnosti još nisu ni izdaleka iscrpljene.

Marija Grgičević